Bogojavljenje u Izraelu, ali je za sve narode. Tri kralja vide Blagovijest spasenja u Utjelovljenju Sina Božjega. Došli su se pokloniti novorođenomu židovskomu kralju koji će postati kralj svih naroda. Pogani ne mogu upoznati Isusa ako se ne okrenu Židovima, kao što reče Isus Samarijanki, a sv. Ivan zapisa: „Jer spasenje dolazi od Židova”. Jesu li drugi narodi čitali proročanstvo Staroga zavjeta: „Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže”, donosi knjiga Brojeva.
Po Jakovljevoj zvijezdi dođoše tri kralja u Betlehem: „Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom”, piše sv. Matej.
Bogojavljenje je na početku kršćanstva ujedinjavalo tri blagdana: Božić, Poklon mudraca i Krštenje Isusovo. S vremenom su nastala tri blagdana. U sva tri je nastala Epifania, a to znači iz skrivenosti stupiti na svjetlo dana. U Bibliji je to objava osobnoga Boga ljudima. Ovdje je oblik teofanije ili Bogojavljenja. Božja skrivena slava po Isusu Kristu postala je vidljiva. Na Božić se otvara nebo i Sin Božji se nastani među nama. Na Bogojavljenje ili Tri kralja predstavnici velikih naroda i religija traže Boga. Po znaku zvijezde dolaze u Betlehem pokloniti se Djetetu. Osjetili su u tom Djetetu silu Duha Božjega. U njemu su otkrili Mesiju. Sve nam to djeluje kao drama života u kojoj je Isus u središtu. Tu su mudraci koji traže Boga i Božju slavu i Herod koji traži svoju vlast. Herodu su slični poglavari, koji otkrivaju pisma, Božju poruku, ali nemaju vjere i pouzdanje u Boga. Htjeli bi naređivati ono što bi Bog trebao činiti. A to je uvijek jako opasno: Bogu naređivati, umjesto činiti ono što Isus kaže Petru: „Idi za mnom! Slijedi me!” Isus objavljuje Boga, koji je otac svih ljudi – Bogojavljenje. Bogojavljenje razumije otvoreno ljudsko srce i poniznu ljudsku dušu, poput mudraca s Istoka. Oni slijede zvijezdu da bi iz tame došli na svjetlost.
Svjetlost u tami doživješe tri kralja. Po Pismima i znaku zvijezde traže Božji dar s neba. Traže dijete koje Bog šalje. Zvijezda ih vodi u Betlehem. Predaja će tek u 7. stoljeću dati imena tih mudraca: Gašpar, Melkior i Baltazar. A to nam pomalo miriše na velike gradove: Carigrad, Milano i Koeln.
Kelnska katedrala je i posvećena trima kraljevima. Važna je vjera čovjeka koji traži Boga. Jedino se Bogu treba klanjati i štovanje iskazivati, čistim srcem i radosnom dušom.
Čovjek može biti kao Herod koji traži svoju sebičnost i vlast ili biti kao mudraci koji traže Božju slavu i čast. Mudraci traže Božji dar s neba u živom djetetu, da mu se poklone i da mu zahvale s darovima ove zemlje: zlato, tamjan i smirna. Ta tri dara označavaju tri vrste vlasti. Zlato je oznaka kraljevske, tamjan božanske, a smirna ili miomirisna pomast označava svu ljudsku slavu i čast. Kraljevsko žezlo je zlatno i znak je vlasti. Tamjan se pali u slavu božanstvu i tu treba uvijek biti velikodušan, a ne škrt, kako poruči Aleksandar Veliki.
Kao dječak je htio posuti tamjan po vatri. Vidjevši da se digao mirisni dim, dječak je počeo bacati šakom. Stric Leonida ga opomenu: „Sad, dosta! Kad budeš gospodar Arabije, tada možeš rasipati tamjan.” Aleksandar se sjetio ovoga događaja kad je postao gospodar Arabije, Fenicije i Palestine. Natovario je jednu lađu biranih smola i aroma tamjana i to pošalje kao dar Leonidi ovim riječima: „S bogovima se ne smije biti škrt.” Ako je tako velikodušan bio jedan grčki poganin, kako treba biti široka srca jedan kršćanin prema pravome Bogu?! Kršćanin bi trebao uskladiti svoju molitvu sa svojim radom i životom.
Božje svjetlo donosi mudrost vjerniku. Kršćanski mudar znači ujediniti vjerovanje i postupanje. Yves Congar sjeća se vremena krvavih pokreta u Alžiru. Denise Welbert je zatvorena i mučena kad su otkrili imena pobunjenika koje je zbrinjavala u svojoj kući. Na sudu su je pitali: „Dakle, što ste vi? Komunist, progresist?” Ona nije znala što odgovoriti jer nije bila nijedno od toga. Reče jednostavno: „Kršćanka sam.”
Farid Al-Din Attar je islamskih pjesnika mistike sufizma u 13. st., na prostoru Perzije – današnjega Irana. Napisa ovo:
„Kroz trideset godina sam hodao tražeći Boga. Kad sam otvorio oči u trenutku moga hoda, otkrio sam da je On bio tu. Čekao me je.” Wolfang Goethe, njemački pjesnik, teško da je Boga u životu susreo. Putujući i razmišljajući o ljepotama Italije, ustvrdi da je našao svjetlo. Ali na koncu svoga dugoga života, napušten je zazivao: „Više svjetla, više svjetla“.
Sasvim suprotno je kod Francesca Martoa. Vidjelac iz Fatime, jedanaestogodišnji dječak prije smrti je zvao:
„Mama, gle kakvo lijepo svijetlo, tamo blizu vrata.”
Lice mu se obasjalo i smijući se, izdahnuo je.
Viktor Hugo, francuski pisac, opisuje jednoga siromašnog slijepca. Taj slijepac stoji na kutu ulice i sluša razgovore ljudi. Čuvši gomilu bezvezarija, najednom dignu štap i povika:
„Oh, vi koji vidite, zašto niste učinili svjetlo?”
Da, to se traži od Kristovih učenika: da budu svjetlo u tami ovoga svijeta. Trebaju imati srce i dušu i primijetiti znakove Božje u djelima ovoga svijeta.
Veliki Kepler je gledajući svemirske daljine, klicao:
„Kako je velik Bog, kako je velik Bog!” Bogu se treba pokloniti i velikodušan prema drugima biti. Drugima biti Bogojavljenje u radosti, drugima donijeti Božje svjetlo i spasenje.
Fra Ante Pranjić P.