Škola evanđelja je škola milosrđa i ljubavi. Za Isusa je propovijedanje evanđelja jedan od najvažnijih zadataka njegovih učenika i zato ih šalje u cijeli svijet i kaže: „Učinite sve narode učenicima mojim!”, piše sv. Matej. Kristov učenik je cijeli život u školi evanđelja. A što se događa danas? Čovjek nauči zaraditi novac, završiti zanat, nabaviti tehniku u svoj stan, ali primjećuje da u isto vrijeme ljudska duša ostaje prazna, a često i iznakažena.
Prorok Izaija se bojao svoga grijeha: „Rekoh: Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam”. A onda mu je Gospodin pritekao u pomoć i očistio njegove usne: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten”.
Božje milosrđe ga je učinilo spremnim. Tek tad je Izaija bio sprema poći i ispuniti svoje poslanje: „Evo me, mene pošalji!”. Prošao je školu Božanskoga milosrđa i bio sretan u svom poslanju. Mogao je kritizirati manjak vjere u Boga, u Božja obećanja i vikati protiv krivoboštva u vrijeme kralja Uzije 740./739.
Sveti Pavao pada s konja pred Damaskom i pita u viđenju: „Tko si ti, Gospodine?”, donose Djela apostolska. Čuje odgovor: „Ja sam – Isus koga ti progoniš”. Shvatio je: Tko progoni kršćane, progoni Isusa Krista. Kasnije će, kao gorljivi apostol evanđelja, reći da je najmanji među apostolima. Kroz tri godine prolazio je svoje čišćenje i obraćenje u pustinji s Gospodinom. Bila je to veća škola Božjega milosrđa, nego sve visoke škole koje je do tada prošao u Izraelu.
Sveti Petar apostol na početku se zagrijao za Isusa. Ohladio se i vraća se ribarenju. Isus koristi tu svakodnevnu prigodu. Ulazi u njegovu lađu i govori velikom mnoštvu o Bogu koji sve ljubi. Poziva Petra da baci mreže u pol bijela dana. U običnim okolnostima to bi bilo smiješno i ludo. Ali Petar vjeruje Isusu i baca mrežu. Na Isusovu riječ mreža je prepuna raznovrsnih riba: „Preneraženje obuze njega i sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili”, zapisa sv. Luka i nastavlja: „Šimun Petar pade Isusu do koljena te reče: ‘Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grješnik!’” Konačno je i Petar shvatio što je Božje milosrđe. Ostavlja obitelj i ribe i upućuje se u službu evanđelja. A Isus ga hrabri: „Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”, zaključuje sv. Luka. Vjerujući Bogu, imat će snage 64. godine reći Neronovim vojnicima: „Okrenite mi glavu dolje, jer nisam dostojan biti raspet kao moj Spasitelj.” Takvu hrabrost i snagu daje škola evanđelja po Božjem milosrđu. Postaje se sretan i u trpljenju.
Životna škola naših predaka je iz Očenaša. A kakva je danas životna škola, što donosi i čini li sretnim? Čovjek opaža da posjeduje više od svojih predaka: više kuća, udobnosti, vozila, ali manje je pjesme i zajedništva. Brže stiže do nakraj svijeta, ali manje ima strpljenja i živaca. Današnji čovjek ima više znanja, ali manje životne mudrosti. Živi duže, ali je manje zadovoljan. Mnogo toga ima više, ali manje je sretan. Njegovi su preci bili sretniji. Zašto? Više su računali s Bogom. Završavali su zanat u školi evanđelja. U toj školi su upoznali da je četveroliko evanđelje srž čitavoga Svetoga pisma. Ona su svjedočanstvo o životu i nauci utjelovljene Riječi. U evanđeljima nema mnogo toga što zanima ljudsku znatiželju u odnosu na Isusa.
Evanđelja su napisali apostoli koji su prvi povjerovali u Uskrsloga i posvjedočili za Njega. Ostavili su evanđelje, kako napisa sveti Ivan „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu”. Razumjeli su evanđeosko zlatno pravilo: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci”, piše sv. Matej. Naš narod je to izrekao još kraće: Čist račun, duga ljubav! A sve to počiva na Isusovoj zapovijedi ljubavi: „Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!”, piše sv. Ivan. Naši preci nisu završavali državne škole kao mi danas. Nisu imali toliku ljudsku naobrazbu, kao današnji naraštaj. Oni su doista svaki dan ponavljali sažetak evanđelja koji je sadržan u Gospodnjoj molitvi Oče naš. U toj molitvi je sadržano sve što nalazimo u svim molitvama Svetoga pisma. Započinjali su i završavali svoj dan i posao s tom molitvom u ime Božje.
„U ime Božje i svetoga Vlaha” započinjala je službena poruka u slavnoj Dubrovačkoj Republici. Kad je Republika bila u opasnosti, Senat je naređivao javne procesije. U prvoj polovici 18. stoljeća takvih procesija je bilo redovitih 27 na broju. Plemići su u ono doba prije posla odlazili najprije u crkvu da se pomole. U svakoj kući se svakoga dana molila Gospina krunica. Sad se razumje službena poruka te Republike: „U ime Božje i svetoga Vlaha!”
Fasel Hane, novinar Herald Tribunea, nije bio vjernik. Zanimao ga je posao, ali Bog ne. Kad se našao licem u lice s papom sv. Ivanom Pavlom II. 1980. godine, vidio je lice koje se smije. Srdačno su se pozdravili. Piše da je osjetio očinstvo toga čovjeka. Žao mu je bilo što nije bio vjernik da može Papu zvati „Oče”.
Sveti Ivan Vianey, arški župnik, slabo je polagao ispite. Profesori nisu znali što učiniti. Na jednom ispitu reče mu profesor: „Takav magarac neće moći mnogo učiniti za kraljevstvo Božje.” On se sjeti događaja iz Biblije i odgovori: „Ako je s Božjom pomoću Samson s magarećom čeljusti svladao Filistejca, koliko će tek s cijelim magarcem.” I kad nedostaje ljudsko znanje, postoji Božje pomaganje. Ali treba imati vjere u Boga. Jedna njemačka pjesma kaže: Wenn du hoerst, hoer nicht allein – I kad slušaš, ne slušaj sam. Slušaj s Gospodinom. Dopusti da te pouči škola evanđelja i da te prožme snaga Božanskoga milosrđa. Tad ćeš biti sretan i ići naprijed. Biti ćeš spreman reći Gospodinu Bogu, poput Izaije proroka: „Evo me, mene pošalji”! I imat ćemo dovoljno svećenika i onih koji će biti ribari ljudi i živjeti radost evanđelja jer smo izišli iz škole evanđelja.
Fra Ante Pranjić P.
