Najmilije ime u mome Duvnu je Tomislav. Ovo je tisuću i stota godišnjica hrvatskog kraljevstva i predaje o krunidbi kralja Tomislava. Riječ predaja je sasvim prikladna jer su povijeni izvori nedovoljni da bi se ova priča uzela kao nepobitna činjenica. U neko doba povijesna znanost neka i dalje radi svoj posao i uz pomoć arheologije traga za artefaktima dok život ide dalje. Priča o krunidbi kralja jest predaja duboko ukorijenjena u narodu koju povijesna znanost ne može isključiti do kraja kao sasvim moguću činjenicu.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Tako je i danas živa usmena predaja o obilježavanju istoga događaja 1925. godine, kada je u Duvno stigao i sam Stjepan Radić, tada neupitni i već karizmatični vođa hrvatskoga naroda. Navodno je još čitava i očuvana zastava koju je Radić poklonio Duvnu.
Uostalom koliko se Duvnjaci ponose Tomislavom pokazao je i referendum kojim je Duvno preimenovano u Tomislavgrad. A kako smo mi Duvnjaci od svih stilskih figura najskloniji hiperboli, počeli smo s pretjerivanjem. Oslobođeni prijekih pogleda čuvara poretka kojemu je sve nacionalno bilo neprihvatljivo, ili u najboljem slučaju jedva prihvatljivo, počeli smo svemu davati ime svoga kralja. Već smo imalo hotel Tomislav kojega ni socijalistički režim nije preimenovao nakon pada proljećara, a onda smo sve sportske kolektive preimenovali u Tomislav, osim ženskog košarkaškog kluba. On je upisan kao Županjac. Potom smo dobili, čini mi se dva kafića s Tomislavovim imenom, pa je tadašnji Duvno-bus postao Tomislav, jedna auto-škola isto tako. Tih godina, kao nikad prije, rodila se gomila Tomislava i nešto manje Tomislavki. Teško se i sjetiti što je sve nosilo kraljevo ime.
Ako i jeste slabo dokumentirana sama krunidba, o konkretnoj lokaciji toga je još manje. Rekoše mi da je u optjecaju nekih pet lokacija. I koliko volimo svoga kralja dokaz su i prijepori oko mjesta krunidbe. Svi bi da je to kod njih. Najuvjerljiviji su Kongorani. Tomislav je duvanjski, ali ponajprije njihov jer je krunjen na Libu, a Lib je ponad Kongore i kongorski. To ljuti Borčance, iako se slažu da je Tomislav krunjen na Libu, ali Lib nije kongorski već borčanski ili kod popustljiviji kažu i kongorski i borčanski, kao što je Bosna i hrvatska i muslimanska i srpska. Kažu da je u tome najutjecajniji fra Robert koji spominje samo Kongoru, a jerbo je i sam Kongoranin.
Ali nisu oni samo jedni drugima briga. Ima i drugih pretendenata na kralja. Najutjecajniji su Stipanjićani. Navodno, nisam provjeravao, njihov akademski likovnjak Ante naslikao je kralja, a iza njega pejzaž, bez ikakve sumnje, Stipanjića i to hiperrealizam.
Snažno i argumentirano i dokumentirano oglasio se i uložio službeni prigovor Ante iz Bukove Gore. Njega inače ljuti ignoriranje Bukove Gore. Ovaj put su prezentirali moguću Tomislavovu krunu kao repliku krune pronađene u Koritima. Svatko sebi nateže, jer kao prilog službenom prigovoru išla je i skica koja jasno pokazuje da je to teritorij Bukove Gore.
I sve je to dokaz da su naši korijeni jako duboki, oni nisu od jučer. Njihova dubina je tisuću i sto godina.
Živio kralj! Neupitno je da je postojao. A i krunjen je u Duvnu, a dokaz je da ga Duvnjaci, od svih Hrvata, najviše vole, gotovo obožavaju i za njega se otimaju. Da nije valjao ne bi se otimali za njega, a da Duvnjaci ne valjaju krunio bi se negdje drugdje…
