Selo gori, a baba se češlja, a besposlen pop jariće krsti – izreke su koje se mogu primijeniti na prošlotjednu sjednicu Skupštine Hercegbosanske županije. Naime, dominantna točka dnevnoga reda ispalo je ozakonjenje Dana Hercegbosanske županije. Izglasano je da to bude svake godine na 26. ožujka. Odmah sam na prste preračunao da bi to ove godine bila srijeda, a ja baš volim neradni dan posred radnoga tjedna. Ma nisam ja baš toliko naivan. Znao sam da će to teško proći tek tako. I ne bi tek tako, jer je klub Bošnjaka potegao vitalni, nacionalni interes, što znači da neradni dan, dan županije mora sačekati odluku Ustavnog suda. Argumenti predlagača za 26. ožujka su konstituirana sjednica, imenovan župan i izglasan službeni pečat.
Piše Božo Krajina/Tomislavicty
Ma moram malo, naime sve to je bilo za mene sudbonosno na neki način, jer je za župana imenovan profesor Branko Zrno, a ja sam ga honorarno počeo mijenjati u nastavi jer nije bilo nikoga drugoga ili nitko drugi nije htio. I tako se ja zaprpah u školi jer je Zrno ostatak radnoga vijeka ostao u politici, a ja u školi.
U pravu ste, neću više iskonica i kao Kopčić oko Duvna. Što to bi s vitalnim nacionalnim interesom. Obrazloženje je prilično difuzno, raspršeno, nejasno. Bit će konkretnije u apelaciji Sudu.
Za one mlade, već postoji odluka Ustavnog suda koja kaže da je ime Hercegbosanska neustavno, da grb neustavan, da je opća imenica županija neustavna. Skupština nikad nije provela tu odluku, a do kraja prošloga stoljeća mnogi političari su smijenjeni i zabranjeno im je baviti se politikom jer se nisu htjeli odreći grba, Hercegbosanske i županije. Njih je kao na traci i bez vaganja pravde smjenjivao visoki predstavnik zadrigao od moći „međunarodne zajednice“. I opet ono moje osobno; malobrojni smo mi i nemamo beskrajne kolone pametnih i stamenih ljudi koje bismo tek tako i lako zamijenili. Da su barem ljudi s kralježnicom, pokazatelj je spremnost da ostanu bez pozicije i tantijema. Za većinom je žaliti, ako ima mjesta žaljenju nakon 30 godina, a one rijetke bih i ja smijenio da sam visoki predstavnik, ali ne zbog simbola…
Reći će netko, o čemu on to, bilo pa prošlo. Bilo jest, a da je prošlo, nisam siguran. Vitalni nacionalni interes je nastojanje brojnijeg naroda da izbriše nacionalne simbole najmalobrojnijeg. U politici se sve mijenja samo je interes vječan. Vitalni nacionalni interes Srbima, ovaj put nije ugrožen, iako, da ih se išta pita, nisam siguran da bi voljeli biti i ostati u Kantonu 10.
I tako, znam da trenutna garnitura na vlasti može biti svakakva, ali da ne zna što radi i cijeli slijed događaja i već viđeni scenarij oko simbola, to ne.
Neki kantoni i županije već imaju svoj dan. Valjda će i ova županija, ako prestanem pisati županija, dobiti svoj dan i obilježavati ga do nestanka ovoga čudnoga konstrukta, zamišljenog Washingtonskim, a konkretiziranog Daytonskim sporazumom.
Ako ništa drugo, narodi su djeca malena i lako im je kupiti igračku, pa put u budućnost vodi kroz razne simbole, mi bi, a oni ne daju. Koliko je ova igračka zanimljiva mlađima, ne znam.
I meni je lakše o ovome, nego o eksploziji malignih oboljenja, kakvoći Sveučilišta u Mostaru, pa čak i o lovstvu.
A odluka Ustavnog suda, što prije, za ovu godinu je kasno, pa za iduću. U pitanju je neradni dan, a emocija vezana za županije i kantone? Odgovor jednostavan, to ne postoji -niti volim, niti ne volim… Baš me briga za županijom – nisam ju nikad želio.