Srijeda, 16. svibnja 2007.
La Reole – Bazas (27 km; 5 sati i 47 minuta)
Doručkujem u 7 sati i dok jedem, gledam u nebo. Oblačno je i izgleda da će svakog trenutka početi padati kiša. Obučem kišnu opremu i krenem. Domaćica inzistira da me otprati do izlaza iz grada i da mi pokaže mi put. Vodi me dakle do mosta preko Garonne i savjetuje da idem cestom jer je poljski put blatnjav i pun vode nakon noćašnje kiše. Eto muž joj brunda k’o medvjed a ona ljubazna. Marianne bi rekla da je i u našoj kući tako. Ha! Ha! Gospođa me još slika pa se vrati svojoj kući, a ja nastavim.
Bernard i Fredy su jučer rekli da će biti na mostu oko osam sati, ali ih ne vidim, a čekati na ovoj kiši stvarno mi se ne da. A kiša lije k’o iz kabla. Vjetar je jak i kišu nosi u valovima pa pada gotovo vodoravno, pa mi ni kišobran ne pomaže. Zbog toga imam problema konzultirati vodič, koji je nakon nekoliko minuta gotovo potpuno mokar. Moram se svaki put okrenuti leđima vjetru i tako barem malo zaštiti vodič od kiše. Nakon 6-7 kilometara dođem u selo Puybaran i dok prolazim kroz njega, moram stalno čitati instrukcije da se ne izgubim: „Crkva nalijevo, raskrižje : uzeti D224. Nakon 400 m ona propušta ulicu ispred sebe (jug) i skreće desno (zapad). Prije groblja ići cestom nalijevo…pa u govna, pomislim u sebi. Kad je suho ili barem kad nema vjetra mogu to slijediti, ali ovako je to jako teško. Kompasa nemam (jer sam ga zaboravio ponijeti iako mi je Brigitte to poslala), a pogoditi strane svijeta kad je oblačno, nemoguće je. Ugledam tablu koja označuje smjer prema mjestu Pondaurat (kroz koje moram proći), ali širokom cestom. Odlučim ipak ići tim putom jer iako je promet vjerojatno gust, barem ne moram stalno čitati instrukcije.
Zovem Bernarda, koji se nalazi negdje iza mene pa mu kažem što sam odlučio da me ne bi uzaludno tražio na putu koji naši vodiči opisuju. Kažem mu da ću ići polako pa ako malo požuri, vjerojatno će me uskoro stići. To se i dogodilo nakon prijeđenih 15 kilometara. Fredy i on me zajedno stignu pa nastavimo skupa. Kiša je oko podne prestala padati a promet ovom cestom ipak nije tako gust kao što smo očekivali. Zaustavimo se pored neke šupe i u zaklonici od vjetra, pojedemo naše sendviče.
Čak se i sunce pojavilo pa je zaista ugodno. Nastavimo nakon kratkog odmora i stižemo u Bazas oko dva sata. Katedrala se vidi već izdaleka ali trebalo nam još dugo vremena dok smo napokon došli pred nju. Njezin kamen temeljac postavljen je 1233. na mjestu neke još starije rimske crkve. Sagrađena u gotskom stilu s trostrukim portalima. Hodočasnici tu dolaze već stoljećima štovati staklenku koja sadržava krv Sv. Ivana Krstitelja. I mi ulazimo i pomolimo se – barem ja to učinim dok oni razgledaju unutrašnjost crkve.
Idemo onda u turistički ured po pečat i informacije, međutim ured je još zatvoren pa sjednemo na terasu i popijemo kavu. Bernard, koji nastavlja do sela Bernos udaljenog 9 kilometara, oprašta se jer se vjerojatno više nećemo vidjeti. On naime ubuduće namjerava pješačiti 40 km dnevno. Od uzbuđenja zbog tog definitivnog rastanka zaboravio je svoj vodič na stolu pa Fredy trči za njim.
Čim se turistički ured otvori, nas dvojica idemo tamo. Fredy traži prenoćište a ja informaciju o lokaciji moga hotela. Ljubazna djevojka dade mi plan grada i na njemu nacrta najkraći put do moga hotela koji je udaljen oko 3 kilometra, srećom u dobrom smjeru pa sutra neću morati taj dio puta pješačiti. Rastajem se s Fredyjem do sutra jer našao je prenoćište u istom hotelu kao i ja.
Dolazim u hotel oko 15 sati. Soba je velika i udobna. Tuš je s vodenom masažom pa dugo u njoj uživam. I grijanje radi pa mogu oprati rublje i staviti ga da se osuši. Srećom ima i ovakvih hotela u Francuskoj.
Četvrtak, 17. svibnja 2007.
Bazas – Captieux (20 km; 4 sata i 44 minute)
Kiša. Sitna, nošena jakim vjetrom ulazi svuda. Kišobran mi opet ništa ne pomaže pa odlučim ići nacionalnom cestom iako je promet jako, jako gust. Pleč… Pleč… auta i kamioni prolijeću i prskaju vodom koja se nakupila na asfaltu svuda okolo pa i po meni. Nakon nekoliko kilometara vidim kako se neki auto zaustavlja i postariji čovjek zove me s druge strane ceste. Vratim se malo unazad i pitam što želi. „Ovdje lijevo možete skrenuti kroz šumu i polja pa ćete tako izbjeći ovaj promet.“ Savjetuju mi. Pitam je li put dobro označen, jer ne mogu stalno konzultirati svoj vodič zbog kiše. Kažu da su oni zajedno sa svojim prijateljima označavali put i da ima dovoljno znakova. Gledam taj put i vidim da nije baš puno ljudi tuda prošlo jer trava je visoka i neugažena. Utom Fredy pristigne i pozdravi ono dvoje. Kod njih je prespavao pa se poznaju. Fredy i ja se konzultiramo i u nedoumici smo. Njegov vodič savjetuje da treba prvi dio puta ići cestom jer je onaj šumski put slabo označen i nije u dobrom stanju. Odlučimo dakle nastaviti cestom. Kažem Fredyju da neka on nastavi svojim tempom jer meni se ne žuri, a u kišnoj opremi se previše znojim kad idem malo brže. Fredy srećom posluša, jer jutros mi se ne priča i najradije bih bio sam. Moram priznati da mi je bilo drago kad je Bernard odlučio nastaviti sam. Želio sam to već odavno međutim teško je bilo dati mu do znanja da želim pješačiti sam, a da ga ne uvrijedim.
Napredujem polako i gotovo uživam u pješačenju. Dolazim u malo selo i kad sam prolazio pored nekoga kafića, Fredy izleti van i poziva me na kavu. „Eto, nije baš dugo trajala moja samoća.“ Njega savjest grize što me ostavio iza sebe pa me eto čekao. Do cilja više nije daleko pa se pomirim s time da zajedno nastavimo. Znam da će njegovi prijatelji Claire i Christian također doći u Captieux, odakle će njih troje nastaviti zajedno pa se tješim da ću od sutra napokon biti potpuno sam.
Odmah iza sela put skreće kroz šumu pa smo se riješili onog prometa a i nije baš bilo bezopasno hodati tako brzom cestom uz toliki promet i slabu vidljivost zbog kiše.
Dolazimo u Captieux već oko 13 sati. Hotel je otvoren, moj kofer stigao a soba jako velika. Jedini je problem to što je tuš i WC u hodniku. Ali ne može sve baš biti po mojoj želji. Tuširam se i legnem na krevet. Odlučio sam ostati u sobi do večere, jer vani kiša još uvijek pada, a selo je zaista malo i osim crkve, koja je zatvorena, nema ništa interesantno. Ali nisam računao s Fredyjem koji me oko 16 sati zove na piće u obližnju kavanu. Idem s njim i sjedamo u kavanu odmah preko puta našega hotela. Nedugo zatim dolaze Fredyjevi prijatelji pa nam se pridruže za stolom. I oni su odsjeli u istome hotelu pa idemo u 19 sati zajedno na večeru.
Za večeru smo dobili juhu od kupusa te neko meso s krumpirima. Rekli su mi da je ta juha lokalni specijalitet. Ukusna je pa pojedem još jedan tanjur. A bolje bi bilo da nisam ni jedan. Pozdravim se s Belgijancima nakon večere i dogovorimo se da ćemo se naći na doručku. Pa neće valjda sad i oni inzistirati pješačiti sa mnom.
Idem spavati kratko nakon večere. Spavati je velika riječ jer to je najmanje što sam činio te noći. Crkva se nalazi sa suprotne strane ceste a zvona su joj ogromna i glasna. Naročito noću kad odzvone sat po dva puta. Do pola noći sam u njima „uživao“ jako dugo. U 9 sati 18 puta, u 10 sati 20 puta i tako dalje. Zatvorim prozor, ali ne pomaže. A između zvonjave kamioni – imam osjećaj da će prozori ispasti iz okvira od vibracija svaki put kad neki kamion prođe. Barem je zvonjava nakon pola noći malo kraća. Samo dva puta u 1 sat. Ali onda se probudila kupusna juha. WC je u hodniku pa jedva dotrčim do njega na vrijeme. I kad sam mislio da sam se potpuno ispraznio, opet. Proljev me trenirao skoro čitavu noć. Ipak se želudac smirio negdje oko 4 sata pa sam čak mogao malo i zaspati.
Petak, 18. svibnja 2007.
Captieux – Retjons (24,6 km; 5 sati i 29 minuta)
Nađem Belgijance u restoranu i oni mi pričaju da su imali sličnih problema kao i ja: zvona, kamioni, trka u WC… to me tješi. Oni se žure jer im je etapa 10 km duža od moje. Ja se pravim da mi se ne žuri da me ne bi pozvali da idem s njima.
Spremim se i samo čekam da oni dovoljno daleko odmaknu pa krenem i ja. Odmah iza sela put skreće u šumu i u ravnoj crti, 20 km bez ijednog zavoja ide kroz borovu šumu. Aimery Picaud, francuski redovnik, koji je u XII. stoljeću išao u Santiago de Compostelu i onda napisao prvi vodič piše: „Pour traverser les Landes il faut trois jours de marche à des gens déja fatigués.“[1] To je po njemu opustošena, tužna i usamljena zemlja u kojoj nema ništa. Danas su močvare isušene, ali osim borove šume s obje strane puta zaista nema ništa. Ali monotonija mi uopće ne smeta. Dapače, zalutati ne mogu, jer osim ovog puta po kojem koračam nema drugog, pa se mogu prepustiti samo koračanju. Lijeva, desna…lijeva, desna…i tako unedogled. Čak ni ptica nema. Gledam ispred sebe i vidim uvijek istu sliku: borova stabla i put čiji se kraj gubi tamo daleko, daleko između borovih stabala. Lijeva, desna…hipnotiziran sam gledajući kako mi se noge miču. Eto želio sam biti sam pa sam dobio što sam htio. Ovako sam nisam nikad bio. Mogu sada shvatiti ljude koji su mi pričali da se nikad ne bi uputili sami kroz ovu monotonu ravnicu. A ja uživam…to je prava meditacija. Pješačenje po meni i jeste najbolja meditacija. Kao da se nalazim na nekom drugom svijetu ili dimenziji. Ništa više osim koračanja ne postoji. Ovdje ne moram igrati nikakvu ulogu, koju inače silom prilika moramo svi igrati u životu: ulogu dobrog muža i oca, vjernog prijatelja ili lojalnoga i motiviranog zaposlenika. Ovdje nema računa koji treba platiti niti kredita koje treba otplaćivati. Nema auta koji se kvari ili kuće koju treba popraviti. Nema zavidnih kolega ni susjeda…Ma da poludiš od jednostavnosti – lijeva, desna…i ništa više. Ovo stvarno treba zaslužiti. Sanjarim tako dok polako napredujem. Misli su mi sada linearne, kao ovaj put ispred mene, spore i lijene. I onda se potpuno zaustave – više uopće ne razmišljam. Jednostavno pustim da me put nosi…satima i satima nosi…
Dolazi u hotel oko 15 sati. Na vratima piše da je hotel preuzeo novi vlasnik, da ga renovira i da će uskoro biti otvaranje. Aha! Vidim svjetlo pa gurnem vrata, koja se čak i otvore. Ne vidim nikoga pa zovem. Uskoro se pojavi neka žena i pita što želim. Predstavim se i kažem da imam rezerviranu sobu. Gospođa mi reče da su vlasnici otišli u kupovinu pa moram pričekati njihov povratak jer ona ne zna koju mi sobu treba dati. Ponudi mi pivo dok čekam pa sjednem na fotelju u hodniku. Nakon pola sata postane mi hladno jer sam mokar od znoja pa zamolim gospođu da telefonira vlasnicima i pita koju su mi sobu namijenili. Srećom poslušna žena pa to i učini. Dobije instrukcije i vodi me do sobe. Brzo se tuširam operem rublje pa u krevet. Odspavam malo pa izađem van i prošetam oko hotela. Nalazi se pored nacionalne ceste, oko 2 kilometra daleko od sela Retjons. U vrtu vidim 3 psa 50-tak kokoši i jednog pauna kako se penje po krovu neke šupe.
Pokušavam nazvati Mariannu, ali opet nema mreže. Vlasnica, koja se u međuvremenu vratila savjetuje mi da odem do ceste jer je tamo mreža jača. Učinim to i razgovaram s Mariannom. Kod kuće je sve u redu. Čak više nema ni onih glupih snova, kaže mi.
Večeram u restoranu koji je uskoro pun. Pitam gazdaricu kako to ima toliko ljudi, a hotel još nije službeno otvoren. „Dobar se glas brzo i daleko čuje“, kaže mi. Jelo baš nije onoliko dobro koliko ga ona hvali ali je toplo i ima ga dovoljno.
Idem na spavanje odmah poslije večere ali nažalost od spavanja ponovno nije bilo ništa. Onaj moj paun ne prestaje „pjevati“ čitavu noć, a psi mu povremeno pomažu. „Kuaaaaaaaaaaaa, kuaaaaaaaaaaaaaaa, kuaaaaaaaaaa, kuaaaaaa“, javlja se paun četiri puta. Ušuti malo pa opet četiri puta kuaaaaaaaaaaaaaaaka. „Vau, vau, vau“, odgovaraju psi. Prava kakofonija. E, da imam onaj mitraljez…a kad pomislim da ću ovdje provesti još jednu noć…
[1] Prijeći les Landes treba tri dana pješačenja, ljudima koji su već umorni.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Objava Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Eto želio sam biti sam pa sam dobio što sam htio” pojavila se prvi puta na Tomislav City.
