Gost Dnevnika RTV Herceg-Bosne bio je politolog i profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu Jakov Žižić. U razgovoru s urednikom i voditeljem Tihomirom Šutalom analizirao je političku situaciju u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na odgovornost međunarodne zajednice, djelovanje bošnjačke politike, aktualnu ulogu Milorada Dodika i stanje izbornog zakonodavstva. Ustvrdio je kako BiH pati od duboke unutarnje krize, nedostatka suverenosti i odsustva političkog konsenzusa među trima konstitutivnim narodima.
Propala država bez unutarnje suverenosti
Govoreći o činjenici da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, iako pod istragom domaćih institucija, slobodno putuje van granica BiH, Žižić je kazao kako to potvrđuje tešku disfunkcionalnost države. “BiH se jako približila onome što se naziva slabom ili propalom državom”, rekao je Žižić. Takvu državu, dodao je, karakterizira nemogućnost da vlast provodi svoje odluke na cjelokupnom teritoriju.
Podsjetio je da BiH od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ima vanjsku, odnosno negativnu suverenost – što znači da međunarodni akteri žele njezino očuvanje – ali da nedostaje unutarnja, pozitivna suverenost: “Konsenzus naroda o potrebi postojanja političke zajednice u BiH jednostavno ne postoji.”
U tom kontekstu istaknuo je kako je nemogućnost provedbe sudskih i istražnih odluka na teritoriju cijele države posljedica upravo toga što BiH nikada nije izgradila čvrst unutarnji politički dogovor o svojoj funkcionalnosti i uređenju.
Međunarodni intervencionizam i njegov učinak
Profesor Žižić smatra da značajan dio odgovornosti za političku krizu u BiH snose međunarodni akteri. Premda se, kako je rekao, ne može sva odgovornost pripisati isključivo vanjskim faktorima, činjenica je da je međunarodna zajednica propustila ključnu priliku izgradnje unutarnjeg konsenzusa u poslijeratnom razdoblju.
“Negdje od početka 2000-ih krenulo se s neobuzdanim intervencionizmom. Mijenjano je ustavno uređenje, interveniralo se u političke procese, izborno zakonodavstvo… sve s ciljem nametanja liberalno-demokratskog poretka koji počiva na većinskoj demokraciji”, rekao je Žižić.
Takav model, istaknuo je, u BiH nije mogao zaživjeti jer je riječ o složenoj, pluralnoj i postkonfliktnoj državi u kojoj konstitutivni narodi moraju imati zajamčene mehanizme za zaštitu svojih kolektivnih prava. Uvođenjem većinskog odlučivanja, međunarodna zajednica, prema njegovim riječima, narušila je ravnotežu uspostavljenu Daytonom i potaknula rastuću ovisnost domaćih aktera o stranim intervencijama.
Bošnjačka politika – od očekivanja do ovisnosti
Posebnu odgovornost za takav razvoj događaja Žižić vidi u bošnjačkoj političkoj eliti. Prema njegovim riječima, bošnjačka politika je, s obzirom na velika ratna stradanja Bošnjaka, očekivala da će međunarodna zajednica nametnuti uređenje koje će biti u skladu s njihovim nacionalnim interesima.
“Taj intervencionizam je išao u smjeru ukidanja mehanizama podjele vlasti i uvođenja većinskog odlučivanja. No nije stabilizirao stanje, već je stvorio patološku ovisnost o vanjskim akterima”, istaknuo je. Dodao je da takav obrazac ponašanja i danas dominira: čim državne institucije pokažu nemoć, bošnjačka politika zaziva pomoć izvana – bilo kroz EUFOR, strane vojne snage ili diplomatski pritisak.
“Ne postoji ideja da se unutar zemlje pokuša doći do rješenja kroz dogovor. Umjesto toga, dominira pozivanje na intervencije, što u konačnici dodatno urušava unutarnju suverenost BiH”, upozorio je profesor.
Separatizam iz centra i bošnjački unitarizam
Osvrćući se na sve češće tvrdnje o prijetnji srpskog separatizma, Žižić je upozorio na opasnost koncepta koji naziva “separatizmom iz centra”. “Zapadna politička misao često krivca za raspad država vidi u perifernim secesionizmima, ali pravi uzrok često leži u centralističkim pokušajima većinskog naroda da pluralnu državu pretvori u vlastitu nacionalnu državu”, pojasnio je.
Podsjetio je kako Jugoslaviju nije srušio hrvatski ili slovenski nacionalizam, već srpski nacionalizam, koji je pokušavao nametnuti dominaciju većinskog naroda. “Isto to danas radi bošnjačka politika u BiH”, rekao je.
Naglasio je da se ta politika prikazuje kao prodržavna i probosanska, dok u stvarnosti djeluje protiv same održivosti države jer nastoji drugima birati političke predstavnike, što smatra oblikom političkog nasilja. “U BiH je mjerilo patriotizma postalo to da Hrvatima i Srbima birate podobne predstavnike. To je patologija i iskrivljavanje stvarnosti”, kazao je.
Izborni zakon i atmosfera linča
Na pitanje o mogućnostima postizanja dogovora oko izbornog zakona, Žižić je izrazio umjereni optimizam, navodeći da u bošnjačkoj javnosti ipak postoje društveni akteri koji sve više prepoznaju potrebu dogovora s legitimnim predstavnicima Hrvata. Ipak, smatra da bošnjački političari više ne kontroliraju situaciju.
“Dogovor koji bi omogućio Hrvatima da biraju svoje predstavnike automatski se proglašava izdajom države. Stvorena je atmosfera linča u kojoj je svaki politički akt koji ide u smjeru kompromisa doživljen kao čin veleizdaje”, rekao je.
Dodao je kako to podsjeća na metode iz doba staljinizma, gdje nitko nije bio siguran dok nije optužio drugog. “Bošnjačka politika se sada bavi međusobnim optuživanjem za antidržavno djelovanje, što dodatno onemogućuje racionalni politički dijalog”, upozorio je.
U zaključku je ocijenio da racionalni i umjereni bošnjački političari i društveni akteri, koji bi se željeli dogovoriti s Hrvatima, trenutno nemaju dovoljno prostora za djelovanje. “U takvim uvjetima jako je teško postići dogovor i normalizirati političke odnose, prije svega unutar Federacije BiH”, poručio je profesor Žižić.
Cijeli razgovor pogledajte u nastavku: