Nakon vijesti o smrti pape Franje, razgovarali smo sa zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom.
Večernji list: Preuzvišeni oče nadbiskupe, vijest da je preminuo papa Franjo šokantno je odjeknula u javnosti jer se činilo da se oporavlja nakon povratka iz bolnice. Kako ste i gdje ste doživjeli tu vijest?
Vijest o smrti Svetoga Oca Franje primio sam u predahu nakon uskrsnih liturgijskih slavlja dok sam, poput učenika na putu u Emaus, u šutnji i molitvi prebirao protekle događaje. U tom su se trenutku u srcu isprepleli osjećaji tuge, zahvalnosti i tihe nade. Tuge jer je Crkva izgubila pastira koji je snagom evanđeoske jednostavnosti znao dotaknuti savjest suvremenoga čovjeka, zahvalnost jer smo više od desetljeća mogli gledati kako se u službi Petrova nasljednika zrcali lik Dobroga Pastira koji “poznaje svoje ovce” (usp. Iv 10,14), a tiha nada probudila se iz vjere u uskrsnuće i iz pouzdanja da Krist, Glava Crkve, nikada ne napušta svoje stado.
Budući da se činilo kako se Sveti Otac oporavlja, iznenadna vijest o njegovoj smrti podsjetila nas je da je život svakoga od nas u Božjoj ruci, a trenutak smrti samo u njegovoj promisli. Papa Franjo često je znao reći da vrijeme pripada Gospodinu, i upravo u tom duhu sam u srcu izgovorio riječi: “U Tvoje ruke, Gospodine, predajem dušu njegovu”, parafrazirajući riječi psalma 31.
Za mene, kao i za mnoge vjernike, taj trenutak nije bio tek vijest, nego poziv na dublju vjernost, na zahvalnost za Papinu službu i na molitvu da Crkva, vođena Duhom Svetim, nastavi hrabro kročiti putem Evanđelja.
Večernji list: Još za Papina boravka u klinici “Gemelli” počele su špekulacije o izboru njegova nasljednika – s jedne strane koliko je to bilo umjesno, a s druge koliko realno da se pogodi tko će biti novi poglavar Crkve?
U povijesti Crkve, osobito u trenucima kada se zdravlje Svetoga Oca pogoršava, gotovo redovito se u javnom prostoru javljaju razne pretpostavke i nagađanja o njegovu mogućem nasljedniku. Takvi su razgovori donekle razumljivi u širem društvenom kontekstu, osobito u vremenu sveprisutnih i često senzacionalističkih medija. No valja pritom zadržati crkvenu razboritost i duhovnu osjetljivost, osobito prema samoj osobi Pape koji je još uvijek na čelu Crkve, makar i u bolesti.
Crkva nije vođena po političkoj logici predizbornih kampanja niti se nasljednik svetoga Petra bira prema svjetovnim predviđanjima ili anketama. Kardinalski zbor ulazi u konklavu ne kao skup interesnih grupa, već kao zbor ljudi koji, moleći Duha Svetoga, nastoje razabrati Božju volju za Crkvu u danom povijesnom trenutku. Izbor rimskoga biskupa nije samo pravni čin, već otajstveni događaj u životu Crkve.
Nagađanja koja se događaju za života Pape, dok se on još bori s bolešću, mogu u sebi nositi notu nestrpljenja i manjak poštovanja prema onome koji još uvijek nosi teret Petrova poslanja. Stoga mislim da je za nas, vjernike, najprikladnije zauzeti stav molitve i tihog suosjećanja, a ne nagađanja.
Nitko ne može s potpunom sigurnošću predvidjeti kako će Duh Sveti usmjeriti promišljanja i savjesti kardinala. Povijest nam je pokazala da su neki izbori bili iznenađenje, ali nikada bez nutarnje logike vjere. I u tomu je ljepota i snaga Crkve: ona ne živi od kalkulacija, nego od Providnosti.
Večernji list: Kako biste okarakterizirali pontifikat pape Franje? S obzirom na vaše rimske tj. vatikanske dane, ali i kasnije one biskupske i nadbiskupske?
Pontifikat pape Franje bio je u mnogočemu jedinstven i prepoznatljiv po naglašenoj pastirskoj osjetljivosti, po blizini ljudima na rubovima društva te po njegovoj neprestanoj želji da Crkva bude “poljska bolnica”, ona koja izlazi ususret, majka koja grli, liječi, razumije i vodi. Njegova služba nije bila zatvorena unutar vatikanskih zidina, nego trajno okrenuta prema periferiji.
Kao netko tko je imao povlasticu proživjeti godine u Rimu i susretati se s raznim oblicima života univerzalne Crkve, a potom i kao biskup i nadbiskup u domovini, mogu posvjedočiti da je papa Franjo unio svježinu i provjetrio vatikanske strukture. Bio je to pontifikat koji nije nijekao tradiciju, nego je, često na neočekivan način, iz nje izvlačio evanđeosku živost i pastoralnu brižljivost. Njegov govor nije bio teološki hermetičan, nego duhovno dubok i pristupačan.
Njegov pontifikat također se odlikovao proročkom osjetljivošću za pitanja koja suvremeni svijet često gura u stranu: ekologija, migracije, socijalna pravda, bratstvo među narodima, dostojanstvo žena, uključenost marginaliziranih. Ipak, uza svu tu širinu pogleda, ostao je čvrst u onome što je Crkva kroz stoljeća čuvala kao nepromjenjivi polog vjere i baštinu: poštivanje života od začeća do prirodne smrti, sakramentalnost braka, narav svećeničke službe i vjernost nauku Crkve.
U osobnom susretu s njime dojmila me se njegova sposobnost slušanja. Nije bilo ničega krutog u njegovu pristupu. Čak i kada je govorio o teškim stvarima, činio je to s očinskom pažnjom. Njegov pontifikat podsjetio nas je da Petrova služba nije primarno vlast, nego služenje; ne dominacija, nego ponizna briga za sve vjernike.
Stoga bih sa zahvalnošću rekao da je pontifikat pape Franje bio dar Crkvi, dar u kojemu smo mogli naučiti dublje slušati Riječ, biti bliže ljudima i živjeti vjeru ne kao ukras prošlosti, nego kao dinamičnu prisutnost Krista u današnjem svijetu.
Večernji list: Ovih se dana najčešće stavlja naglasak na njegovu jednostavnost, prirodnost i normalnost?
Doista, jednostavnost, prirodnost i svakodnevna ljudska blizina bili su zaštitni znakovi papinstva Svetoga Oca Franje. Ali te riječi, premda zvuče razumljivo same po sebi, u njegovu su slučaju nosile duboko duhovno značenje. One nisu označavale površnost ili populizam, nego držanje koje je plod duge nutarnje formacije, poniznosti pred Bogom i čvrste ukorijenjenosti u duhovnosti svetoga Ignacija Loyolskoga.
Njegova jednostavnost nije bila strategija, nego način života: od odabira jednostavne odjeće i stanovanja u Domu svete Marte, preko gesta u susretima s ljudima na rubu društva, sve do načina na koji je govorio. U njegovim riječima nije bilo retoričke ukočenosti, nego ih je resila evanđeoska prisnost.
Kao vjernici često tražimo znakove Božje prisutnosti u izvanrednome, a papa Franjo nas je učio da Boga nalazimo u običnome, u tišini, u svakodnevnim dužnostima, u susretima s bližnjima, u pogledima bolesnih, u rukama siromašnih. Bio je to pontifikat koji nije težio blistavim gestama, nego tihoj prisutnosti, nalik na onu koja je prepoznatljiva u liku svetoga Josipa, šutljivog čuvara Otajstva.
Stoga, kad danas mnogi s poštovanjem govore o jednostavnosti pape Franje, vjerujem da to ne čine iz simpatije prema njegovoj osobnosti, nego iz dubokog osjećaja da su kroz tu jednostavnost mogli dotaknuti živoga Boga. A to je, u konačnici, i poslanje svakog Pape, biti proziran za Krista, biti most između Božjeg milosrđa i čovjekove ranjenosti.
Večernji list: Može li ga se svrstavati u kategorije tipa “lijevo-desno” ili “konzervativno-liberalno” kao što se to čini ovih dana?
Crkva, a osobito papinska služba, nadilazi političke i ideološke kategorije koje su svojstvene svjetovnim raspravama i sekularnim podjelama. One čak mogu biti opasne jer svode Crkvu na horizont međustranačkih podjela, što je suprotno njezinu poslanju.
Papa Franjo bio je i ostao čovjek Crkve, ukorijenjen u vjeri, u nauku i u predaji. Njegova duhovnost, oblikovana ignacijevskom disciplinom razlučivanja, nije bila vođena ideologijama, nego Evanđeljem. U pitanjima koja se tiču temelja vjere, moralnosti, obitelji i života, bio je čvrst i vjeran crkvenom nauku. A u pitanjima socijalne pravde, brige za siromašne, okoliša i migracija, pokazao je istančanu savjest i osjetljivost, što nije znak ideološke pripadnosti, nego plod Evanđelja koje uči ljubiti svakog čovjeka.
Stoga vjerujem da je najispravnije promatrati papu Franju, kao i svakog njegova prethodnika, kroz prizmu njegove vjernosti Kristu, Crkvi i čovjeku. On nije bio ni “lijevi” ni “desni” Papa, bio je Petrov nasljednik u vremenu punom izazova, koji je nastojao evanđeoskom logikom ljubavi odgovoriti na stvarnosti suvremenog svijeta.
Večernji list: Ipak, na jedan sasvim novi način progovorio je homoseksualnim osobama, pričesti za razvedene i ponovno vjenčane, pitanju žena u Crkvi…
Papa Franjo doista je znao izreći određene teme i odgovoriti na pitanja suvremenoga čovjeka na način koji je mnogima bio nov, poticajan i nerijetko izazovan. Međutim, pritom nikada nije mijenjao nauk Crkve, nego ga je nastojao pastoralno konkretizirati, s dubokom sviješću da je Crkva istodobno sveta i uvijek potrebna obnove.
U pogledu osoba homoseksualne orijentacije, Papa je podsjećao na temeljnu istinu Katekizma Katoličke Crkve koji kaže da te osobe treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, a izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije.
Što se tiče razvedenih i ponovno civilno vjenčanih osoba, papa Franjo u Amoris Laetitia nije mijenjao ni narav sakramenta ženidbe ni nauk o Euharistiji, nego je naglasio važnost osobnog razlučivanja, savjesti i odgovornosti pastira prema konkretnim situacijama kako bi se svaki čovjek mogao osjećati pozvanim na obraćenje i život u zajedništvu s Crkvom. On je pastire poticao da budu blizu vjernicima u njihovim borbama, ali ne po cijenu istine, nego u svjetlu milosrđa.
Konačno, kad je riječ o pitanju žena u Crkvi, papa Franjo ne samo da nije otvorio pitanje ređenja žena, koje je sveti Ivan Pavao II. jasno zatvorio u Ordinatio Sacerdotalis, nego je i više puta potvrdio da Crkva nema nikakvu vlast da podjeljuje svećenički red ženama. No istodobno je snažno zagovarao dublje uključivanje žena u procese odlučivanja, u savjetodavna tijela te u službe koje ne zahtijevaju sveti red ističući njihovu karizmu i sposobnosti, osobito na području teologije, odgoja i evangelizacije.
Stoga se s pravom može reći da papa Franjo nije pomicao granice vjere, nego je proširivao prostor njezina naviještanja. U skladu s načelom “milost ne dokida narav, nego je usavršava” Papa je znao spojiti istinu i milosrđe, ne jedno protiv drugoga, nego jedno po drugome. To je teži, ali evanđeoski put.
Večernji list: No s druge je strane ostao nepokolebljiv po pitanju života, braka, ređenja žena te je sustavno osuđivao rodnu ideologiju…
Da, i u tim temeljnim antropološkim i moralnim pitanjima – život, brak, sakramenti i poimanje čovjeka – papa Franjo ostao je potpuno vjeran crkvenom nauku i nije ustuknuo pred pritiscima suvremene kulture koja sve češće pokušava redefinirati istine o čovjeku, spolnosti i obitelji. U tome je pokazao kontinuitet s prethodnicima, osobito s papama sv. Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., dok je svojim jednostavnim, ali odrješitim stilom znao prenijeti te iste istine novom naraštaju i sekulariziranom svijetu.
Njegov govor o zaštiti života bio je odlučan i jasan. Više je puta naglasio da je pobačaj ubojstvo – i to ne zato da bi osudio osobe, nego da bi jasno progovorio o neprocjenjivoj vrijednosti svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Papa Franjo često je isticao da se ne može govoriti o socijalnoj pravednosti ako istodobno ne branimo najnemoćnije i najnezaštićenije, a to su nerođena djeca.
Kad je riječ o braku, Papa je neprestano podsjećao da Crkva priznaje samo nerazrješivu zajednicu muškarca i žene, utemeljenu na sakramentu ženidbe. Iako je pokazivao veliku pastoralnu osjetljivost prema onima koji žive u neregularnim okolnostima, nikada nije doveo u pitanje nauk o braku, koji je iznesen u dokumentu Familiaris consortio i u Katekizmu Katoličke Crkve.
Posebno je pak snažno i više puta osudio rodnu ideologiju, nazivajući je oblikom “ideološke kolonizacije”. U više govora, a osobito u Amoris Laetitia, jasno naglašava da se biološki spol i društveni rod mogu razlikovati, ali ne smiju se razdvajati. Smatrao je da rodna ideologija ne donosi slobodu, nego zbunjenost, osobito među mladima, te da predstavlja opasnost po istinu o čovjeku kao muškarcu i ženi stvorenima na sliku Božju (usp. Post 1,27).
Stoga se s pravom može reći da je papa Franjo, uz svu pastoralnu otvorenost, ostao nepokolebljivo usidren u crkvenom nauku i evanđeoskoj istini. Njegov pontifikat očitovao je dubinu milosrđa, ali nikada na štetu istine. Upravo po toj ravnoteži bio je, i ostat će, pastir koji nas je podsjećao da milost i istina u Kristu nisu suprotnosti, nego dvije strane istoga Božjeg lica.
Večernji list: Na koji je način trasirao put svojem nasljedniku i kakav bi, prema vašoj procjeni, mogao biti novi papa? Odnosno, kakav je papa potreban današnjoj Crkvi?
Vjerujem da Crkvi danas treba papa koji će biti most između vjernosti i proroštva. Papa vjernosti: duboko ukorijenjen u vjekovnom nauku Crkve, sposoban jasno govoriti istinu o Kristu, Crkvi, sakramentima, moralu, ljudskoj naravi i vječnom životu. Ali istodobno, papa proroštva: onaj koji će znati čitati znakove vremena, ne bojeći se ići ususret novim izazovima i ranjenostima svijeta noseći pritom svjetlo istine, a ne ideološka rješenja.
Crkvi je potreban pastir, a ne strateg; otac, a ne upravitelj; čovjek molitve, a ne čovjek anketa. Potreban je papa koji će u prvom redu biti servus servorum Dei (sluga slugu Božjih) i koji će poput svetog Petra znati plakati nad grijehom, ljubiti Krista iznad svega i hraniti njegov narod riječju Božjom u sakramentima. To je onaj tihi autoritet svetosti, koji uvjerava više od tisuću riječi.
U konačnici, kakav papa nam je potreban? Onakav kakvoga nam Providnost po Duhu Svetomu podari. A mi, kao Crkva, u tišini i molitvi, pratit ćemo kardinale u konklavi, zazivajući: Veni, Sancte Spiritus (Dođi, Duše Presveti). Jer Crkva nije proizvod ljudskog izbora, nego djelo božanske mudrosti. I zato smijemo biti puni nade.
Večernji list: Ima medija koji vole isticati kako odnos pape Franje i hrvatskih biskupa nije bio dobar, odnosno da ste vi biskupi bili na njegovu udaru?
Takva tvrdnja, premda medijski zanimljiva, ne nalazi ozbiljno utemeljenje u stvarnosti. Dapače, činjenice govore posve suprotno. Ako znamo da je od 20 aktivnih biskupa u Hrvatskoj, njih 16 imenovao papa Franjo – bilo kao prvo ili kao drugo imenovanje – tada postaje jasno koliko je duboko bio uključen u oblikovanje sadašnjeg episkopata u Hrvatskoj. Od 17 biskupa ordinarija, njih 15 izravno je imenovao upravo on. A što se tiče metropolita – svu četvoricu koji danas nose tu odgovornu službu imenovao je osobno papa Franjo.
Postavlja se, stoga, razumno pitanje: zar bi Papa bio u sukobu s onima koje je sam promišljeno izabrao, nakon molitve, savjetovanja i razlučivanja? Zar bi Sveti Otac bio “u neskladu” s pastirima koje je sam poslao da vode Božji narod u Hrvatskoj? Ta misao jednostavno nije u skladu s logikom crkvenog poslanja niti s evanđeoskim duhom.
Uostalom, Crkva nije prostor suprotstavljenih logika, nego zajedništva u različitosti. Papa kao Petrov nasljednik i biskupi kao nasljednici apostola djeluju cum Petro et sub Petro (s Petrom i pod Petrom) u zajedništvu vjere i poslanja. Svako isticanje tobožnjeg razilaženja između Pape i biskupa, a osobito kada ono ne počiva na stvarnim događajima, riskira da Crkvu predstavi svjetovnim kategorijama moći i opozicije, što njoj nije vlastito.
Stoga bih rekao: ne, odnos hrvatskih biskupa i pape Franje nije bio napet, nego je bio realan, aktivan i utemeljen na zajedničkoj odgovornosti za Crkvu. To što neki mediji stvaraju privid napetosti više govori o potrebi za senzacijom nego o istinskom poznavanju crkvene stvarnosti.
Večernji list: Također, postoji sintagma “biskup po mjeri pape Franje” kojom su mediji kitili neke biskupe koji je papa Franjo imenovao posljednjih godina. Kako na to gledate?
Takva sintagma, premda možda u prvi mah zvuči kao izraz blagonaklonosti ili osobnog stila jednog pontifikata, ne može biti pravo mjerilo katoličkog razumijevanja biskupske službe. Ako znamo da je, kako je već rečeno, papa Franjo imenovao većinu današnjih hrvatskih biskupa, među njima i gotovo sve biskupe ordinarije i sve metropolite, tada postaje jasno da svi oni, svaki na svoj način i u svojoj konkretnoj službi, nose biljeg odgovornosti koju im je povjerila Crkva po Petrovu nasljedniku.
Ali još važnije: biskup nije, i ne smije biti, “po mjeri” ni jednoga čovjeka pa ni samog Pape, nego uvijek i isključivo po mjeri Isusa Krista, Dobroga Pastira. Sveti Pavao upozorava Korinćane da ni Apolon ni on sam ni Petar nisu temelji na kojima zajednica može opstati. Oni su poslužitelji Evanđelja i suradnici Božji. Samo je Krist svojim raspećem i uskrsnućem postavio čvrst i neslomljiv temelj za život zajednice. Ne treba se hvastati ljudima jer nam je u Kristu sve već dano. Stoga Pavao uči Korinćane da nisu oni ni Apolonovi, ni Pavlovi, ni Petrovi, nego su i Apolon i Pavao i Petar njihovi (usp. 1Kor 3,21-22). Svi pastiri su dar Božji konkretnoj zajednici. I upravo je u tom duhu biskupska služba Kristov mandat, u službi njegova Evanđelja, a ne služba ideološkog trenda ili ljudske preferencije.
U stvarnosti Crkve svaki biskup, bio imenovan od ovog ili onog pape, treba slijediti Isusa Krista i držati se Svetog pisma, tradicije i crkvenog nauka. Njegovo ponašanje, naučavanje, upravljanje i svjedočenje moraju voditi vjernike prema Kristu, a ne prema sebi, niti prema nekoj privremenoj crkvenoj “struji”.
Zato vjerujem da je ispravnije, umjesto sintagme “biskup po mjeri pape Franje”, govoriti o “biskupu po mjeri Isusa Krista”, biskupu koji je prožet Duhom Svetim, vjernošću Crkvi i očinskom brigom za povjereni Božji narod.
Večernji list: I za kraj, za Crkvu je odlazak jednoga pape i dolazak novoga duhovna stvarnost, koju svijet često ne vidi dovoljno jasno, pa bih molio da kažete nešto više o toj dimenziji.
Smrt pape i izbor njegova nasljednika nisu tek institucionalna smjena vlasti, kako to svijet često tumači kroz kategorije političke moći ili strateškog upravljanja. Za Crkvu, to je otajstveni trenutak, duhovno sveti čin, duboko ukorijenjen u vjeri da Duh Sveti nikada ne prestaje voditi Crkvu. Taj prijelaz između dvaju pontifikata nije tek vremenska razdjelnica, nego je to događaj u kojem se, u sabranosti i molitvi cijele Crkve, prepoznaje djelovanje Providnosti.
U samoj srži katoličke vjere stoji uvjerenje da papa nije samo administrativni upravitelj Crkve, nego nasljednik svetoga Petra, znak jedinstva i vidljivi temelj zajedništva. Izbor novoga pape čin je koji se ne može svesti na ljudsku diplomaciju ili političke kalkulacije. On je uvijek – i mora biti – u znaku poslušnosti Duhu Svetomu.
Kada kardinali uđu u konklavu, oni to ne čine kao izaslanici svjetonazorskih tabora, nego kao pastiri koji mole Duha Svetoga da im otvori srce za Božju volju. Upravo zato, uoči svake konklave, Crkva poziva na molitvu. Taj trenutak postaje poziv svakom vjerniku da svoju volju i nadu ne polaže u čovjeka, nego u Gospodina koji ne napušta svoju Crkvu.
Odlazak jednoga pape nije kraj, kao što dolazak novoga nije započinjanje od nule. Crkva, živa i sveta, hodočasnička i trpeća, nastavlja isti hod vjere, u različitim vremenima, ali uvijek vođena istim Duhom. To je dinamika vjernosti i obnove, kontemplativne sabranosti i misijskog poleta.
U duhovnoj dimenziji toga prijelaza posebno nas nadahnjuju slike iz Djela apostolskih. Prva zajednica, okupljena s Marijom, majkom Gospodinovom, moli za izljev Duha (usp. Dj 1,14). Tako i mi danas kao zajednica vjernika molimo za novoga Petrova nasljednika koji će, poput svetoga Petra, moći u molitvi, trpljenju i hrabrosti ispovjediti: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16).
To je istinski duh Crkve: pouzdanje u Božju vjernost, u snagu Duha i u neugasivu prisutnost Krista koji po svome obećanju ostaje s nama u sve dane, kako u papinskoj službi, tako i u svakom vjerniku koji ljubi Crkvu i služi joj u vjeri.
