Gužve na cestama polako jenjavaju, zračne luke i autobusni kolodvori postaju mirniji, a dijaspora se vraća svojim svakodnevnim obvezama raspoređenima po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Švedskoj. Prošli tjedan bio je u znaku Uskrsa, koji se svečano proslavio diljem regije – okupljanjem obitelji, odlascima u crkvu, ali i druženjima za stolovima prepunim tradicionalne hrane, piše Večernji list BiH.
Mnogi koji su mogli iskoristili su prigodu za uzeti više dana odmora pa su tako spojili blagdanski vikend s cijelim tjednom prije 1. svibnja – Međunarodnog praznika rada. Taj praznik, iako u svom nazivu slavi rad, u mnogim dijelovima svijeta, a pogotovo na Balkanu, sve više poprima karakter odmora i slavlja, a sve manje bunta i borbe za radnička prava.
Tipični mentalitet BiH
U BiH, tipično, stvari se odvijaju po poznatom obrascu. Kako kažu mnogi: “To ti je BiH”. Spojit će se dani, feštat će se od četvrtka do nedjelje i neće se puno govoriti o nepravdi, niskim plaćama, lošim uvjetima rada ili iseljavanju. Ipak, unatoč ozračju uz roštilj, grah iz kotla i pjesme iz zvučnika, ispod površine vrije nezadovoljstvo koje rijetko kad uspije doći do izražaja. Sugovornik iz jednog radničkog sindikata u BiH ističe kako ga ne iznenađuje visoka popunjenost smještajnih kapaciteta uoči Praznika rada.
– Pokušali smo inicirati veći prosvjed, barem simbolički, ali ljudi nemaju volje ni snage. Umorni su. Razočarani. Plaćaju najviše, zarađuju najmanje, preživljavaju s onime što imaju i onim što dobiju od rodbine iz dijaspore – kaže on. – I taj novac se, umjesto za režije ili ulaganje u nešto korisno, troši na hranu i piće. Jer, što drugo ostaje čovjeku nego barem na jedan dan zaboraviti sve?
– Mentalitet potrošnje bez promišljanja o budućnosti sve više postaje dominantan obrazac ponašanja. – Mi ne znamo drukčije – nastavlja sugovornik.
– Živimo za danas. Ne pitamo se što ćemo sutra. A oni koji bi se i pitali – brzo se umore. Nemaš s kim. Nema kritične mase. Sve je podijeljeno. Ljude više zabavljaju skandali političara nego stvarni problemi. Umjesto da prosvjedujemo, mi nazdravljamo – ističe. Posebno težak položaj imaju radnici u privatnom sektoru. Neki i ne sanjaju o slobodnim danima za 1. svibnja. Ako nisu na poslu, strahuju da će izgubiti posao. Ako su na poslu, često ih se dodatno iskorištava.
Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS-a, prošle godine je istaknula zabrinjavajuće podatke – slučajeve gdje radnici od 900 maraka plaće moraju 200 vratiti poslodavcu. – To su moderni oblici ropstva – rekla je tada. – Ljudi rade bez prava, bez sigurnosti. Ne mogu planirati budućnost. Ne mogu zasnovati obitelj. Ne mogu ni sanjati kredit. A o buntu – ni govora. Porobljeni su, umorni, iscrpljeni – kazala je.
Od tada je prošlo godinu dana. Je li se nešto promijenilo?
U Federaciji BiH zakonski minimalac podignut je na 1000 maraka, a najavljena su i usklađivanja mirovina. No, svi znaju da to nije dovoljno. – Kad pogledam koliko smo ispod prosjeka Europe, teško je govoriti o napretku. Ali ipak ima ljudi koji se trude – mladi koji već u srednjoj školi počinju raditi, obitelji koje same uzgajaju hranu, ljudi koji pokreću male biznise kako bi osigurali egzistenciju – kaže jedan sarajevski ekonomist. Međutim, bez sustavne podrške, bez jake zajednice, teško se išta može promijeniti. U europskim zemljama 1. svibnja je dan borbe. Ulice se pune transparentima, sindikati organiziraju govore, traže veća prava, bolje uvjete, jednakost. U BiH, osim šetnje nekolicine entuzijasta, neće biti glasa protiv sustava koji svakim danom sve više melje običnog čovjeka. Istodobno, oni koji su otišli u inozemstvo, u Njemačku ponajviše, 1. svibnja koriste za druženja.
– Ovdje se ne spajaju dani kao kod nas, već se već sutradan ide na posao. Ali iskoristimo dan najbolje što možemo – na roštilju, u prirodi, u zajedništvu – priča poznanik iz Münchena. – Nedostaje mi BiH. Ali ovdje barem znaš na čemu si – kaže.
Šutnja znak poraza
Na kraju ostaje gorak okus u ustima. Međunarodni praznik rada trebao bi biti dan kad se prisjećamo svih onih koji su se borili da danas imamo prava – osmosatno radno vrijeme, slobodne dane, plaću. Ali i podsjetnik da se ta prava lako gube ako se o njima ne brinemo.
Na kraju ostaje gorak okus u ustima. Međunarodni praznik rada trebao bi biti dan kad se prisjećamo svih onih koji su se borili da danas imamo prava – osmosatno radno vrijeme, slobodne dane, plaću dostojnu čovjeka. Jer vrijedi znati, 1. svibnja je Međunarodni praznik rada koji se slavi u mnogim različitim kulturama diljem svijeta. Obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u SAD-u 1. svibnja 1886. godine, kad je 400 tisuća radnika stupilo u štrajk tražeći osmosatno radno vrijeme. Štrajk je počeo mirno, no trećeg dana prosvjeda u Chicagu došlo je do nasilja. Policija je pucala na nenaoružane radnike, ubivši nekoliko njih. Sutradan je bilo novih prosvjeda i netko je bacio bombu. Od bombe ili policijske pucnjave neposredno nakon bombe ubijeno je sedam policajaca i četiri radnika. Ovaj događaj, poznat kao Afera Haymarket, bio je vrlo važan za okupljanje radnika u SAD-u, postavši međunarodni simbol borbe za radnička prava.
BiH će i ove godine 1. svibnja uglavnom šutjeti na nepravdu.
