Kako se odnositi prema onome koji čini pogreške?

Benedikt je svjestan kako u njegov red ne ulaze savršene osobe, nego osobe koje su sklone pogreškama. Opat ima odgovornost monaha koji čini pogreške primjerno kazniti u stupnju pogreške. Uvijek se mora voditi računa o svakom pojedinom monahu i odnosu prema njemu. Prva kazna za lakše pogreške bila je uskraćivanje zajedničkog objedovanja. Kažnjeni monah objedovao je sam poslije ostalih. Onaj kojemu je uskraćeno sudjelovanje za stolom nije mogao počinjati psalme i antifone u zajedničkoj molitvi (24. poglavlje).

Onaj monah koji čini teške pogreške (npr. vrijeđa druge, samovoljno izlazi, svađa se, sam bira polja za rad…) isključivan je iz zajedničkog objedovanja i molitve. A kazna je bila teška i zato što s onim koji je isključen drugi monasi nisu smjeli razgovarati. Zatim, nisu ga ni smjeli blagoslivljati, pa čak ni blagoslivljati hranu koju bi dobio isključeni monah za objed. Pokora se odmah izvršavala. Cilj tih kazni bio je poticati kažnjenog monaha da se sam osvijesti. Prvi korak prema osvještenju bio je da osjeti žalost, zatim želju za poboljšanjem. Temeljna krepost kod monaha je spremnost na obraćenje (25. poglavlje).

U 26. poglavlju, koje je vrlo kratko, govori se o odnosu monaha prema isključenom. Opat treba odrediti monahe (obično starije i iskusne) koji će s isključenim razgovarati. Ako bi neki monah na svoju ruku razgovarao s izopćenim, i sam bi bio izopćen. Smatralo se da onaj koji bez opatova znanja komunicira s izopćenim otežava izopćenom proces izlječenja i stvara opoziciju u zajednici.

Opat ima dužnost brinuti se o monasima koji su pogriješili. Opat uvijek mora biti svjestan kako je “pastir i liječnik”. Opat, kao i ostali monasi, svjesni su da “ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni”. Opat treba slati stariju i iskusniju braću da potiču izopćenog na poniznu zadovoljštinu. Oni ga trebaju tješiti i hrabriti. Opat mora biti mudar i truditi se ne izgubiti ni jednog monaha. Zacijelo, ni onoga koji pravi pogreške. Ne smije slabe odbaciti. Opatu, a i svim monasima, treba biti uvijek na pameti Isusova prispodoba o Dobrom pastiru koji je ostavio devedeset i devet ovaca u gori i uputio se potražiti izgubljenu.

Nikad nije naglasak na kazni monaha, nego traženje načina kako pomoći onomu koji čini pogreške (27. poglavlje).