Braća Jerkić iz Čapljine, Niko i Roko, velike košarkaške nade u Njemačkoj

Slučajni susret na ulicama Čapljine s Darijem Jerkićem, bivšim košarkašem Čapljine i više njemačkih klubova, ali i tamošnjim trenerom pa menadžerom, bio je i prilika za razgovor u njegovu rodnom kraju. Naravno, nakon kurtoaznih pozdrava počela je priča o košarci. Pitanje prvo: Njemačka je prvak Europe, iznenađenje ili…?

– Otišao sam u Bamberg 1999./2000. (iz čitlučkog Brotnja, nap. a.) i od tada svjedočim kako njemačka košarka rapidno napreduje – od strukture, marketinga, infrastrukture do financija… To je zemlja s više od 80 milijuna stanovnika koja puno ulaže u sport. Uspjeh Nijemaca može biti iznenađenje samo za neznalce. Ne bih nikoga ponizio, svatko ima svoj sustav rada, ali oni su posložili sve – od vrtića, preko mini liga pa do reprezentativnih obveza… Oni su to podijelili po saveznim pokrajinama, svaka od 16 pokrajina daje reprezentaciju pa se onda to svede na 20 – 30 momaka. Po pokrajinama imaju i jednog profesionalnog trenera koji radi individualno s tim dečkima. U tako organiziranu sustavu oni koji imaju želju za radom, moraju napredovati. Rekao bih – njemačka košarka planski je napredovala, a sada im se uloženo vraća – kazao nam je.

Osvrt na uspjeh njemačke košarke bio je uvod u razgovor o njegovim sinovima Niki i Roku, koji koračaju na veliku košarkašku scenu.

– Da, djeca su krenula mojim stopama i, baš kao i ja, ovdje vole doći, pa tako dođu kad imamo slobodnog vremena. Kažu da se u Čeljevu najbolje osjećaju. Na ljeto su obojica prešla u Bayern München, smješteni su u njihovu internatu FCB Campusu. Tu stanuju, igraju, direktor akademije je Emir Mutapčić koji je vodio njemačku reprezentaciju u nekoliko navrata s Pešićem (Svetislav, nap. a.), a nekada je igrao za sarajevsku Bosnu.

Jeste li zadovoljni razvojem karijere vaših sinova?

– Pa ne bih to nazvao karijerom, tek su dobili šansu za dobar rad, dobre uvjete, uče, u sklopu kampusa je škola, hotel gdje se hrane, stanovi gdje žive, imaju osiguranje, pedagoge, treniraju, uvjeti su baš kao u Španjolskoj kod Reala i Barcelone. Sve je omogućeno da sutra budeš profesionalac Bayern Münchena.

Koliko znamo, jedan sin igra za Hrvatsku, a drugi za Njemačku?

– Niko je već od U16, kada su bili prvaci B divizije, igrao za Hrvatsku. Ove je godine nastupio i za U18 reprezentaciju, imao je ozljedu i sada se oporavlja. Roko, stjecajem okolnosti, igra za Njemačku, nastupio je za U16 reprezentaciju. Imaju potencijal i želju, Niko igra na poziciji krila, već je visok 203 centimetra, Roko ima samo 15 godina, tek koji centimetar je niži od brata, a igra na poziciji braniča.

Kako je došlo do toga da u Njemačkoj, gdje djeca mogu birati sport kojim će se baviti, obojica izaberu baš košarku?

– Ja sam 15 godina radio u jedinstvenoj drugoj ligi, dva puta bio prvak, dva puta trener godine u Njemačkoj. Niko je za to vrijeme sjedio uz mene na klupi i tako je počelo. Zavolio je košarku, a onda je za njim pošao i mlađi sin. Njima je sada košarka dom, majka, otac, dom. Nisam ih, što se kaže, gurao, to je bilo spontano. Oni su to sami prihvatili i sad su u tome, idu u školu, treniraju, igraju… Imaju sve uvjete rada, a dokle će dogurati… Tu treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, malo sreće, ali ja uvijek kažem – tko radi, to se na neki način nekad isplati. A koji će “level” to biti, nitko ne može znati.