Hip_Urednik
Ovoga će mjeseca nizom aktivnosti biti obilježeno 30 godina od formalnog potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, događaja iz Pariza koji je stavljanjem potpisa na dokument dogovora, prethodno postignutog u Daytonu u saveznoj državi Ohio, i službeno stavio točku na krvavi rat 90-ih godina koji je odnio više od 100.000 života, rezultirao progonom i etničkim čišćenjem te iz temelja promijenio vizuru jugoistoka Europe, a Bosnu i Hercegovinu definirao kao državu koja i dalje nije ostvarena, bez jedinstvene vizije dugoročne budućnosti, što je pak posljedica nikada riješenih političkih odnosa triju naroda. Unatoč brojnim nesavršenostima, Daytonski mirovini sporazum, osim što je okončao rat, stvorio je i ustavni okvir unutar kojega je, uz malo političke volje, ali i nekada medijacije izvana, ipak moguće funkcionirati. Prva i osnovna politička vrijednost sporazuma sadržana je u preambuli Ustava, odnosno Aneksa 4, koji jasno progovara o konstitutivnim narodima kao osnovnom tronošcu na kojemu se gradi država.
Okvir
Takav okvir trebao je omogućiti funkcioniranje temeljeno na kompromisu i dijalogu, otvarajući prostor za unošenje konsocijacijskih modela demokratskog funkcioniranja u bosanskohercegovačku političku stvarnost. No, u praksi takvo što nikada nije zaživjelo, najviše zbog krivnje koja postoji u političkim elitama dvaju konstitutivnih naroda – Bošnjaka i Srba koji, koristeći svoju brojčanu prednost, trećem narodu, Hrvatima, oduzimaju pravo na izbor legitimnih političkih predstavnika u institucije vlasti koje su Ustavom, ali i ustavima entiteta određene za predstavljanje naroda. Bošnjaci to iz ciklusa u ciklus rade u kontekstu Predsjedništva BiH i domova naroda, a Srbi u slučaju Vijeća naroda RS-a, a u jednom navratu i kroz izbor dopredsjednika Republike Srpske. Dodatno, i dio predstavnika međunarodne zajednice derogirao je određena načela ovog, ali i ranije potpisanog Washingtonskog sporazuma, a poglavito na štetu Hrvata, kojih ionako nema u RS-u uslijed etničkog čišćenja, dok im u Federaciji prijeti potpuno urušavanje političkih prava.
No, sve navedene anomalije, primijetit će pravnici, moguće je riješiti pridržavanjem ustavnih načela i okvira koji je zadao Dayton – izmjena izbornog zakonodavstva.
Preduvjet je upoznavanje svih uključenih aktera kako BiH počiva na načelima koja u svojoj biti imaju konsocijacijski model primjeren jednoj višenacionalnoj državi, a koji se onda prelijeva i u zakonsku materiju; u prvom redu Izborni zakon koji mora jamčiti legitimno političko predstavljanje naroda u onim institucijama koje su Ustavom određene za tu namjenu – Predsjedništvu BiH i domovina naroda. Uvažavanje konstitutivnosti, a koju prepoznaje i Europska unija, i to kroz svoj najznačajniji vanjskopolitički dokument – Strateški kompas, je condicio sine qua non te se bez njega ne mogu u opuštenom ozračju rješavati druga otvorena pitanja.
Mehanizam zaštite
Trideset godina nakon Daytona postoje brojni, opravdani, ali često i neopravdani zahtjevi za promjene, međutim, ono što je jasno je da BiH, odnosno predstavnici triju naroda, moraju pronaći formulu kako prijeći iz daytonske u bruxellesku fazu, a da pritom ne naruše osnovne postulate Daytona – konstitutivnost naroda. Naći primjeren model koji će uvažavati potrebu za većom funkcionalnošću institucija, a da pritom svaki od naroda ima primjeren mehanizam zaštite, svojevrsni je Gordijev čvor koji zalazi u filozofska promišljanja na tragu davno postavljenog pitanja o tomu postoji li istina neovisno o čovjeku, uz vječni sukob idealizma i pluralizma. No, za rješenjima treba tragati, baš kao i za istinom u filozofiji, a Dayton treba određene preinake. Kakve i u kojem obujmu, mora biti ostavljeno na dogovor domaćim predstavnicima, uz uvijek dobrodošlu medijaciju. Ovih dana Matica hrvatska i Vlada Republike Hrvatske organizirat će događaje kojima će se osvrnuti na 30 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a očekivanja su kako će tom prilikom biti upućene i jasne poruke o značaju ovog dokumenta, osobito njegovih ustavnih postulata.
Powered by WPeMatico
