Hip_UrednikO Bosni i Hercegovini najčešće se govori kao o zemlji iz koje se odlazi. Tim koji djeluje na različitim online platformama pod imenom RahatLand mijenja taj narativ. Sve je počelo s idejom da se dâ glas i vidljivost onima koji se u našu državu vraćaju.
Taj glas postao je mnogo više od običnih priča, postao je razlog koji je potaknuo stotine drugih da počnu sve slobodnije sanjati o povratku, a mnogi su taj san pretvorili u stvarnost.
O ovoj temi su govorili Salem Malkić iz RahatLanda, suosnivač video produkcije ‘hud hud pro’, Meliha Šehović, koja se vratila iz Amerike i čija priča je na platformama RahatLanda bila jedna od najzapaženijih, i Armin Osmančević, dizajner svjetskog kalibra, koji se prošle godine, zahvaljujući pričama RahatLanda, vratio iz Švedske u Bosnu i Hercegovinu i otvorio luksuzni atelje u centru Sarajeva.
Kroz svoju bogatu karijeru radio je s kraljevima, premijerima, nogometnim zvijezdama i najvećim svjetskim brendovima, ali kaže da ovo što mi ovdje u BiH imamo, to nigdje na planeti nema.
Ideja se rodila, pojašnjava Malkić, nakon pandemije koronavirusa, kada je primijećen trend povratka ljudi u BiH, pojedinačno, ali i obiteljski.
U isto vrijeme, nastavlja, na društvenim mrežama i online medijima bile su dominantne teme odlaska iz BiH, što je kod njega izazvalo frustraciju. Slaže se sa stavom da je potrebno ukazivati na probleme u društvu, ali u ovom slučaju, smatra on, to je doseglo “nezdravu razinu”.
Zamislite osobu u recimo srednjoj Bosni koja čita portale, čita depresivne vijesti, i naravno da će pomisliti: što ću ja ovdje, dodaje Malkić.
Usprkos strahovima da bi se mogli susresti s problemom nedostatka sugovornika, jer neki od povratnika možda nisu spremni javno podijeliti svoju priču, tim iza produkcije ulazi u ovaj projekt i, kako je naglasio, “sve se vrlo brzo zakotrljalo”.
Prve priče su imale veliki odjek, bili smo iznenađeni, nakon prvih deset epizoda počeli smo primati poruke, gdje nam govore: odlučili smo se zbog vaših priča vratiti, ispričao nam je Malkić ukratko iskustvo s pokretanjem projekta RahatLand.
“Trava je najzelenija tamo gdje se zalijeva”
Osmančević, koji je BiH napustio sa 16 i pol godina, prvi je podijelio svoju priču i otkrio što ga je motiviralo na povratak iz Švedske. RahatLand kanal je slučajno pronašao na YouTubeu, a prva priča koju je poslušao je priča povratnika Emira iz Banja Luke, koji se u rodni grad vratio iz Amerike.
Kao i u Emirovoj priči, ni kod Armina nije sve išlo glatko. Ipak, ni jedan ni drugi nisu odustali.
Na prvu (Emir) nije uspio ostvariti što je naumio, ali s više povrataka je pronašao sebe, kao što je njegova majka rekla: trava je najzelenija tamo gdje se zalijeva. I ja sam se iz trećeg pokušaja vratio u BiH, na kraju je uspjelo. Tvrdim da je sada pravo vrijeme i pravo mjesto za sve ljude koji se žele vratiti. Trenutak povratka je bolji nego ikad, smatra Armin.
Ipak, Melihina priča je izazvala najviše reakcija na kanalima RahatLanda.
Iz BiH je otišla s roditeljima kao beba od 8 mjeseci. Iz Srebrenice je prvo stigla u Njemačku, a potom u Ameriku. Na pitanje kako se osjećala u Americi s obzirom na svoje podrijetlo i na sredinu u kojoj je odrastala, odgovara:
Uvijek sam se osjećala da nisam dovoljno Amerikanka, ali ni dovoljno Bosanka, uvijek sam se osjećala da ne znam gdje sam, moju ljubav prema Bosni ne mogu objasniti, to je nešto što je u meni uvijek bilo, ali trebao mi je moj muž koji je kada sam ga upoznala upalio tu vatru. Ono gdje ste rođeni, to je uvijek u tebi, ističe Meliha, koja sada dijeli sreću i s vlastitom djecom, budući da odrastaju u BiH i imaju sretno djetinjstvo.
Sumnju u njezinu odluku izrazili su mnogi, pitajući je li odluka o povratku dobra za njenu djecu.
Iskreno ne znam, moje je kao majci da mi djeca budu broj jedan, da znaju da je mama bila tu za njih, da smo stvarali sjećanja zajedno. Ja to nisam imala, moji su roditelji puno radili, i puno ih poštujem zbog toga. Nekad se osjećam kao odrasla osoba, ali nekad i kao to dijete što je željno roditelja, i to ne želim za svoju djecu, hoću da imaju djetinjstvo. Svi grade svoju sudbinu, ali nama je u Bosni najljepše, smatra Meliha.
Odrastanje u stranoj sredini bilo je teško, posebno s roditeljima koji odmah po dolasku u Ameriku nisu dobro poznavali jezik. Često je to i nesigurnost u novoj sredini oblikovalo njihove odluke koje su utjecale i na Melihino odrastanje.
Osvrnula se na jedan primjer zbog kojeg je možda ranije žalila, ali iz ovog kuta i s ove distance je zahvalna.
Bila sam dobra u trčanju, imala sam trenera i on mi je u 4. ili 5. razredu rekao da sam dobra i da se trebam upisati u klub. Kada sam došla u srednju htjela sam se upisati, ali roditelji nisu dopustili jer nisu razumjeli, njima je taj koncept bio težak, nije njihova zemlja, ne razumiju jezik, ne znaju tko je trener, ne poznaju dobro zakone.
Njima je bilo važno da sam sigurna, da znaju što se događa sa mnom. Mnogo stvari sam izgubila, i nekad me netko pita je li mi žao. Iskreno, nije mi žao, jer moji roditelji su bili negdje gdje nisu ništa razumjeli, ali kroz mene su naučili, tako da je moj (mlađi) brat imao sve što ja nisam. Jako sam ponosna na njega, dobar je u nogometu, ima svoj tim i trener je, prepričala nam je.
Priče slične Melihinoj možemo naći u mnogim zemljama gdje danas žive ljudi iz BiH, oni koji su otišli godinama unazad, a i njihovi potomci.
Razumijem ljude koji su odrasli vani, svi imamo nekako istu priču, mnogi su se javili i rekli mi da se vide u mojoj priči i ponosna sam na te ljude, jer samo mi razumijemo kako nam je bilo teško, dodala je.
(www.jabuka.tv)
The post Projekt RahatLand: Priče onih koji su se vratili u Bosnu i Hercegovinu first appeared on Jabuka.tv.
