Hip_Urednik
Zadnjih dana svjedočimo premještanju američkih vojnih snaga u blizinu Irana, a riječ je riječ je o razmještaju koji po svojoj težini i tehnološkoj premoći podsjeća na pripreme za Zaljevske ratove 1991. i 2003. godine. Prema procjenama vojnih analitičara, Sjedinjene Američke Države su na pragu Irana i u širu regiju Bliskog istoka rasporedile između 40 i 50 % svojih ukupnih operativnih zračnih snaga, piše Jutarnji list.
Povijest modernog ratovanja ne pamti trenutak u kojem je Pentagon na potencijalnog neprijatelja usmjerio ovoliku količinu vatrene moći, a da istovremeno nisu pokrenuti izravni udari.
Situacija se počela postupno mijenjati krajem siječnja – prvo dolaskom u regiju (u područje djelovanja američke 5. flote i vojnog zapovjedništva „Centar“ – CENTCOM) nuklearnog nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) sa svojom skupinom pratećih plovila.
Ovaj nosač je u Indijski ocean stigao iz Južnokineskog mora 19. siječnja, da bi oko tjedan dana kasnije pristigao pred obale Omana, praćen i razaračima klase Arleigh Burke (USS Frank E. Petersen Jr., USS Spruance i USS Michael Murphy, u okviru postrojbe DESRON-21), uz još dva opskrbna broda i prateću podmornicu. Ove su snage u regiji pridodane plovilima tzv. „Namjenske skupine 59“ (među ostalim balističke podmornice USS Georgia (SSGN-729) i USS South Dakota (SSN-790), te niz besposadnih resursa), a kombiniraju se i s flotilom u prostoru Hormuškog tjesnaca (razarači klase Arleigh Burke: USS Mitcher, USS McFaul, a kasnije još i USS Pinckney), uz spomen i dodatnih snaga ispred Izraela (USS Roosevelt i USS Bulkeley) te u Crvenom moru (USS Delbert D. Black).
Naravno, uz ove američke razarače naoružane i raketama dugog dometa, u prostoru Perzijskog zaljeva nalaze se i još barem 3 obalna borbena broda („Littoral Combat Ship“, konkretno plovila klase Independence – USS Canberra, USS Santa Barbara te USS Tulsa) i barem još 6 kutera Obalne straže SAD (USCGC Glen Harris, USCGC Robert Goldman, USCGC John Scheuerman, USCGC Clarence Sutphin, USCGC Charles Moulthrope i USCGC Emlen Tunnell).
Svemu ovome se od 12. veljače krenuo pridruživati i nuklearni nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) – koji je krajem listopada napustio hrvatske vode radi odlaska pred obale Venezuele – od kuda sada ide na novu misiju, prvo opet u Mediteran, a možda i pred obale Irana.
Ovaj nosač sada u svojoj borbenoj skupini ima ukupno 5 razarača klase Arleigh Burke (USS Mahan, USS Bainbridge, USS Winston S. Churchill, te dodatno i USS Thomas Hudner i USS Stockdale), dva logistička broda i eskortnu podmornicu – a čitava je skupina do 18. veljače stigla u područje djelovanja američke 6. flote i registrirana je zapadno od Gibraltara.
Ovakvo okupljanje mornaričkih efektiva SAD, kakvo navodno nije viđeno od intervencije u Iraku 2003. godine, prati jednako impresivno okupljanje i dodatnih zračnih snaga različitih tipova.
Naime, dok je u odvojenim lokacijama od Sjedinjenih Država pa sve do Bliskog Istoka postupno raspoređeno preko 109 specijaliziranih zrakoplova za dopunu gorivom u zraku (oko 20 posto ukupne flote, do 19. veljače oko 25 KC-46A „Pegasus“ i 84 KC-135R „Stratotanker“), već tjednima traje i dopremanje raznih zrakoplovnih resursa iz SAD, preko baza u Europi, pa uglavnom u zračne baze „Muwaffaq al-Salti“ u Jordanu, „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji, „Al Udeid“ u Kataru te „Ali Al Salem“ u Kuvajtu, piše Igor Tabak za Jutarnji list.
Napomenimo da se proteklih dana spominjalo i stacioniranje određenih snaga u Velikoj Britaniji (RAF Fairford u pokrajini Gloucestershire) i na otoku Diego Garcia (britanskom posjedu u Indijskom oceanu, na oko 3.800 km jugoistočno od Irana), da bi se onda 19. veljače čulo kako službeni London zapravo oklijeva dati dozvolu koju SAD trebaju ne bi li u mogućoj intervenciji koristile ove baze. Osim što je takvo britansko oklijevanje odmah izazvalo Trumpovo praktično protivljenje budućem prepuštanju otoka Diego Garcia iz UK u ruke Mauricijusa, nagađa se i o mogućem hitnom raspoređivanju niza američkih bombardera B-52 „Stratofortress“ s baze Diego Garcia na prostor zrakoplovne baze „Al Udeid“ u Kataru.
Osim preko 250 teretnih letova aviona Lockheed C-5M Super Galaxy i C-17A Globemaster III s raznom vojnom robom i potrepštinama od početka ove godine (među ostalim i s dodatnim bitnicama protuzračnih sustava THAAD i MIM-104 Patriot na razne ključne lokacije u široj regiji), u regiji zapadno od Irana okupljen je i veliki broj drugih specijaliziranih zrakoplova.
Prema neslužbenim podacima temeljem praćenja preleta iz SAD i preko Europe, kao i komercijalno dostupnih satelitskih slika tih vojnih kompleksa, riječ je o barem 6 zrakoplova Boeing E-3 Sentry (leteći radari AWACS, kojih SAD imaju 16, a stalno je operativno do 9 komada), te još i 6 aviona Bombardier E-11A Battlefield Airborne Communications Node – BACN (specijalizirani avioni za jačanje koordinacije i komunikacije raznih zračnih efektiva, kojih Ratno zrakoplovstvo SAD navodno ima 8, od čega je njih 6 sada raspoređeno u Europu i nedaleko Irana).
Uz to, uočena je i doprema još barem jednog aviona U-2 Dragon Lady, letjelice specijalizirane za nedavno modernizirano strateško izviđanje te dodatnu borbenu koordinaciju snaga, koja je krenula iz baze RAF Fairford u Velikoj Britaniji vjerojatno prema Cipru ili bazi „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji.
Prema podacima specijaliziranih pratitelja okupljenih u tim „Military Air Tracking Alliance“, uz to su Sjedinjene Države do srijede 18. veljače u jordanskoj bazi „Muwaffaq al-Salti“ okupile 36 borbenih aviona F-15E „Strike Eagle“, 6 EA-18G „Growler“, 30 borbenih aviona F-35A „Lightning II“, te 12 A-10C „Thunderbolt II“, uz još barem 48 borbenih aviona F-16C/CJ u regiji, zajedno s barem 12 aviona F-22A „Raptor“ u britanskim zrakoplovnim bazama (priprema tranzita), te još ponešto savezničkih letjelica koje bi mogle potencijalno sudjelovati.
