Hip_Urednik
Nakon trideset i tri godine života u Švicarskoj, obitelj Ćorić vratila se u Plehan pokraj Dervente, jedno od najteže stradalih hrvatskih područja tijekom Domovinskog rata, vođena nezaustavljivom nostalgijom za rodnim krajem. Šimo i Ankica Ćorić obnovili su svoju rodnu kuću i posvetili se poljoprivredi i stočarstvu, dok njihovo četvero djece i dalje živi u Švicarskoj. Njihov povratak simbolizira nadu u regiji gdje je prije rata živjelo oko osam tisuća Hrvata, a danas ih je stalno tek stotinjak.
Šimo Ćorić ističe kako ga je “uvijek moje mjesto vuklo” te da je želio biti “svoj na svome”, naglašavajući da mu “ne trebaju ni novci, ne treba mi ništa” osim povratka kući. Njegova supruga Ankica, medicinska radnica po struci, prilagodila se novom životu, zamijenivši bolnice poljima i domaćim životinjama, oživljavajući tradicionalnu proizvodnju hrane kakvu su poznavale njihove bake i majke.
Početak nije bio lagan; tijekom rata sve je bilo uništeno ili teško oštećeno. Plehan dijeli sudbinu brojnih hrvatskih područja u Republici Srpskoj gdje su politika i stav vlasti prepreka povratku, a posla gotovo da i nema. Oni rijetki povratnici poput obitelji Ćorić opstaju radeći na svojim imanjima, ulažući u obnovu i stvaranje novih projekata poput zavičajne i hodočasničke kuće.
Unatoč teškim uvjetima, želja za povratkom sve je snažnija kod mnogih raseljenih Hrvata, osobito kod onih koji odlaze u mirovinu. Fra Ivan Nujić, gvardijan franjevačkog samostana na Plehanu, primjećuje da mnogi “taj prostor gledaju kao jedno mjesto za lijep, ugodan, opušten i radostan život”.
U tijeku je i obnova teško oštećene plehanske crkve svetog Marka Evanđelista, gradi se zvonik, novi samostan te galerijski prostor s impresivnom zbirkom moderne likovne umjetnosti. Fra Nujić se nada podršci i da će “nova crkvena zvona i čežnja za rodnim krajem možda potaknuti mnoge Hrvate iz Plehana da se vrate u rodni kraj”, simbolizirajući obnovu duha i zajednice u ovom povijesnom kraju.
