Svjetska prvenstva 1938. – 1950. | Desna ruka u zraku, perač posuđa i doživotna kazna: Od Pariza do Rio de Janeira

Francuska, lipanj 1938. Treće Svjetsko prvenstvo u povijesti. A na horizontu Europe već se nazirala sjena koja će uskoro progutati kontinent – i s njim, na punih dvanaest godina, ugasiti i najveće natjecanje.

Odluka da se drugo uzastopno Svjetsko prvenstvo održi u Europi izazvala je pravi diplomatski potres u Južnoj Americi.

---

Portal Jabuka.tv donosi vam serijal o svjetskim prvenstvima u nogometu kroz povijest.

---

Urugvaj i Argentina bojkotirali su natjecanje. Argentinci su čak i podnijeli kasnu prijavu, ali su je naposljetku povukli zbog spora između federacije i klubova.

Branitelji naslova, Italija, i domaćin Francuska, ušli su automatski, a od preostalih mjesta čak 11 pripalo je europskim nacijama.

Rezultat je bio turnir s dramatično eurocentričnim licem, samo tri neeuropske momčadi: Brazil, debitant Kuba i Nizozemska Istočna Indija (današnja Indonezija), koja je postala prva azijska reprezentacija u povijesti Svjetskog prvenstva, a kvalificirala se jer su sve ostale azijske ekipe povukle prijave.

No ni Europa nije nastupila kompletna. Španjolsku je gutao građanski rat, a najdramatičnije od svega – Austrija je nestala.

Anschluss koji je izbrisao momčad

Na dan 12. ožujka 1938., samo tri tjedna prije početka turnira, nacistička Njemačka anektirala je Austriju. Zemlja s jednom od najjačih europskih reprezentacija prestala je pravno postojati.

Austrijski igrači raspršili su se, neki su prisilno uključeni u njemačku momčad, a zvijezda bečkog nogometa Matthias Sindelar odbio je nastupati za ujedinjenu ekipu.

Austrija je izbrisana iz ždrijeba, a Švedska, koja je trebala igrati protiv nje, automatski je prošla u četvrtfinale.

Kubanci, Brazilci i brutalnost Bordeauxa

Najveće iznenađenje prvog kola bila je pobjeda Kube nad Rumunjskom, i to u ponovljenoj utakmici. Format je ostao isti kao 1934. – isključivo nokaut, a ako ni produžetci ne donesu odluku, sutradan se igra nova utakmica od početka.

Brazil je prvi put zasjao punim sjajem. Njihov napadač Leônidas bio je spektakl za sebe i završio turnir kao najbolji strijelac sa sedam golova, a njegova momčad igrala je privlačan, napadački nogomet koji je oduševio europsku publiku.

No put do polufinala prošao je kroz Bordeaux, gdje su Brazil i Čehoslovačka odigrali jednu od najbrutalnijih utakmica u povijesti natjecanja, dvoboj s nekoliko ozbiljnih ozljeda i igrača isključenih s terena, koji nije odlučen u regularnom vremenu, ni u produžetcima, nego tek sutradan u ponovljenoj utakmici.

Čehoslovačka je na tu drugu utakmicu izašla bez dvojice standardnih igrača, obojica su u prvoj utakmici slomila kosti.

Crni dresovi i desna ruka u zraku

Talijanski nogometaši na teren su izlazili uz fašistički pozdrav podignutom desnom rukom, no vrhunac političke propagande dogodio se u četvrtfinalu protiv Francuske.

Kako su obje reprezentacije tradicionalno nastupale u plavim dresovima, Italija je ždrijebom bila primorana promijeniti garnituru.

Umjesto standardne bijele varijante, po izravnoj naredbi Benita Mussolinija, momčad je istrčala u potpuno crnoj opremi (maglia nera).

Taj je potez, uz isticanje fašističkog simbola (Fascio Littorio) na prsima, bio jasan pokušaj promocije režima.

Fotografiju talijanske momčadi u crnim dresovima kako daje fašistički pozdrav prije četvrtfinala protiv Francuske možete pogledati putem ove poveznice.

Provokacija je izazvala burnu reakciju; tribine stadiona u Colombesu odgovorile su gromoglasnim zvižducima i uvredama, no Italija je unatoč neprijateljskoj atmosferi pobijedila rezultatom 3:1.

Polufinale i telegram koji možda nikad nije postojao

Italija je u polufinalu eliminirala Brazil bez Leônidasa, kojega je izbornik poštedio jer je planirao sačuvati ga za finale, koje Brazil nije ni dočekao. Mađarska je pak s 5:1 rastavila Švedsku.

Pred finale kolala je priča da je Mussolini momčadi poslao telegram s porukom “Vincere o morire” – pobijediti ili umrijeti. Jedan od igrača, Pietro Rava, tu je priču desetljećima poslije kategorički demantirao u intervjuu. Uistinu, telegram koji je stigao bio je standardna poruka podrške, ništa više.

Finale u Parizu

Na Stade Olympique de Colombes pred 45.000 gledatelja Italija i Mađarska odigrale su finale puno preokreta. Italija je povela, Mađarska izjednačila, Italija opet povela – i do poluvremena vodila 3:1. Mađarska se nikad nije ozbiljno vratila u igru.

Konačnih 4:2 potvrdilo je prvu obranu naslova u povijesti svjetskih prvenstava. Isti izbornik, Vittorio Pozzo, dva naslova zaredom.

A trofej? Talijanski potpredsjednik FIFA-e Ottorino Barassi sačuvat će ga od nacističkih vojnih vlasti na posve neočekivan način, sakrit će ga u kutiji za cipele ispod svojega kreveta.

Dvanaest godina tišine

Trebalo je čekati 1942. Brazilci su se prijavili za domaćinstvo, Nijemci su se prijavili. Glasovi su bili skupljeni, planovi napravljeni. A onda je počeo rat.

Svjetsko prvenstvo 1942. nikad nije odigrano. Ni ono 1946. Europa je gorjela, gradovi su bili ruševine, milijuni mrtvih.

FIFA je 1946. donijela odluku: sljedeći mundijal igra se 1950., u Brazilu, daleko od pepela Staroga kontinenta. Italija je ostala prvak punih 16 godina.

Brazil 1950.: Stadion snova i noćna mora

Brazilci su za tu prigodu sagradili nešto dotad neviđeno. Maracanã – stadion kapaciteta blizu 200.000 mjesta, simbol modernoga, samopouzdanog Brazila koji se izdigao iz Drugoga svjetskog rata kao ekonomska sila i koji je sada htio pokazati svijetu da je i nogometna.

Turnir koji se vratio nakon 12 godina stigao je s gomilom zvučnih odsutnosti. Njemačkoj i Japanu nastup je bio zabranjen. Sovjetski Savez, Mađarska, Čehoslovačka odrekli su se nastupa iz političkih razloga.

Urugvaj i Argentina bili su odsutni od 1930. – Urugvaj se sad vratio, Argentina nije.

A stigla je Engleska – konačno. Nakon desetljeća samoizolacije i uvjerenja da su Britanskim otocima nogometna pravila i tradicija dovoljni bez ikakvih mundijala, Englezi su ušli u FIFA-u i prijavili se. Nastupali su kao jedni od favorita.

Novi format natjecanja

Format je bio drukčiji nego ikad prije ili poslije. Umjesto klasičnog nokaut sustava ili standardnih skupina s finalnom utakmicom, 1950. se igralo u dvije grupne faze. Četiri pobjednika prvog kruga ulazila su u završnu četverotimsku skupinu u kojoj su svi igrali protiv svih – i tko skupi najviše bodova, postaje prvak.

Bez finala, bez odlučujuće utakmice u uobičajenom smislu. Samo tablica. Pobjednik se znao tek kad se odigra posljednji susret.

Ta odluka imala je svoju logiku: Brazilci su sagradili gigantski stadion i trebali su što više utakmica da ga ispune i pokriju troškove. Ali nehotice su stvorili format koji će jednoj zemlji srce slomiti pred punim tribinama.

Senzacija iz Belo Horizontea

Engleska je u prvoj utakmici pobijedila Čile 2:0 i sve je izgledalo predvidivo. A onda je stigao 29. lipnja.

Na skromnom stadionu u Belo Horizonteu, pred svega oko 10.000 gledatelja, Engleska je izgubila od Sjedinjenih Američkih Država 0:1.

Gol je postigao haićanski Amerikanac Joe Gaetjens u 37. minuti – emigrant koji je u New Yorku radio kao perač posuđa.

Britanski novinari koji su primili rezultat telegrafom mislili su da je u pitanju greška, da je netko pobrkao rezultat i da je u stvari Engleska pobijedila 10:1. Nije bila greška. Engleska je ispala iz turnira bez prolaza u drugu fazu.

Italija, dvostruki branitelj, izgubila je od Švedske 2:3 u prvoj utakmici i također ispala u prvom kolu.

Prema katastrofi

Brazil je prošao skupinu, zatim u finalnoj rundi demolirao Švedsku 7:1 i Španjolsku 6:1. Ušli su u odlučujuću utakmicu s Urugvajem, a za naslov prvaka bio im je potreban samo remi. Novinari su već pisali tekstove o pobjednicima. Grad je bio u deliriju.

Na dan 16. srpnja 1950. na Maracani se skupilo između 173.000 i procijenjenih 205.000 gledatelja – nikad toliko u povijesti nogometa. Brazil je poveo u drugom poluvremenu golom Friaçe. A onda se Urugvaj vratio.

Izjednačio je Schiaffino, a u 79. minuti Alcides Ghiggia uz samu je vratnicu ubacio loptu pored brazilskoga vratara Moacyra Barbose. 2:1 za Urugvaj.

Tišina je pala na 200.000 ljudi.

Ta utakmica ušla je u povijest pod imenom Maracanazo – udarac Maracane. Barbosa je živio s tom minutom do kraja života.

U intervjuu 2000. godine, kratko prije smrti, rekao je: u Brazilu je maksimalna kazna 30 godina zatvora, a on plaća za nešto za što nije odgovoran već 50 godina.

Brazil je nakon toga zauvijek promijenio dresove, od bijele boje prešao je na žutu.

Urugvaj se okitio drugim naslovom prvaka iz dvaju nastupa na Svjetskim prvenstvima. Nije nastupao 1934. ni 1938., a vratio se po trofej.

Dva turnira, a između 12 godina tišine. Za četiri godine, s novim snagama, svijet će se okrenuti prema Švicarskoj – i jednoj sasvim drukčijoj priči.

(www.jabuka.tv | Foto: Estadio / Zig-Zag)

The post Svjetska prvenstva 1938. – 1950. | Desna ruka u zraku, perač posuđa i doživotna kazna: Od Pariza do Rio de Janeira first appeared on Jabuka.tv.