Hip_Urednik
Dok se većina svijeta suočava s posljedicama skuplje energije i nesigurnih transportnih ruta zbog rata u Iranu, pojedine zemlje neočekivano se nalaze u povoljnom položaju. Među njima se posebno izdvaja Gvajana, mala južnoamerička država.
U središtu poremećaja na tržištu nafte nalazi se Hormuški tjesnac, smješten između Omana i Irana, koji povezuje Perzijski zaljev na sjeveru s Omanskim zaljevom na jugu i Arapskim morem. Svjetsko gospodarstvo uvelike ovisi o protoku nafte kroz taj tjesnac, kojim prolazi oko 20 posto ukupne svjetske potrošnje nafte.
Otkako je Iran prolaz praktički blokirao, promet je drastično smanjen, ponuda nafte se smanjila, a pritisak na rast cijena pojačao.
Pojedine zemlje, osobito veliki uvoznici energije, suočile su se s poremećajima u opskrbi i dodatnim pritiskom na javne financije, dok su tržišta reagirala povećanom nestabilnošću i nesigurnošću.
Jedna od zemalja koja profitira u ovom kaosu jest Gvajana, država smještena na sjeveru Južne Amerike, između Venezuele, Brazila i Surinama. Glavni i najveći grad je Georgetown, a zemlja ima 950.986 stanovnika prema procjeni za 2025. godinu. Radi se o trećoj najmanjoj zemlji u Južnoj Americi.
Gvajana je jedina zemlja u regiji u kojoj je službeni jezik engleski, što je nasljeđe britanske kolonijalne uprave. Neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva stekla je kao dominion 1966., a republika je postala 1970., ostajući članicom Commonwealtha, piše Vedran Salvia za Index.
U zemlji koja se tradicionalno oslanjala na poljoprivredu, rudarstvo i izvoz sirovina poput šećera, riže i zlata, posljednjih godina dolazi do snažnog zaokreta nakon otkrića velikih nalazišta nafte u obalnim vodama. Ta otkrića pokrenula su ubrzani razvoj energetskog sektora i značajno promijenila gospodarsku strukturu zemlje.
Otkriće nafte i prijetnja Venezuele
Otkriće velikih nalazišta nafte 2015. godine transformiralo je gvajansko gospodarstvo, a zemlja je uskoro postala najveći svjetski proizvođač nafte po glavi stanovnika. Otkriće nafte dodatno je zaostrilo odnose s Venezuelom, koja je pojačala teritorijalne zahtjeve prema susjedu u kontekstu novih energetskih resursa.
Venezuela, naime, polaže pravo na regiju Essequibo, teritorij koji čini čak dvije trećine ukupne površine Gvajane. Ovaj spor, koji datira još iz kolonijalnog doba, eskalirao je upravo zbog činjenice da se većina novootkrivenih naftnih polja nalazi u akvatoriju ove sporne regije.
Situacija je postala kritična nakon što je vlada u Caracasu provela referendum o pripajanju Essequiba, što je u Georgetownu i međunarodnoj zajednici protumačeno kao izravna priprema za aneksiju. Unatoč eskalaciji, spor se zasad zadržao na političkoj i pravnoj razini.
Veće rezerve nafte od Norveške
Procjenjuje se da dokazane rezerve Gvajane iznose oko 11 milijardi barela, čime nadmašuje pojedine etablirane proizvođače poput Norveške i svrstava se među dvadeset najvećih u svijetu, navodi think tank Council on Foreign Relations (CFR).
Većina tih rezervi nalazi se u Stabroek bloku, velikom offshore području udaljenom oko 200 kilometara od obale. Gvajana formalno zadržava vlasništvo nad naftnim resursima, ali nihovom eksploatacijom upravlja konzorcij međunarodnih kompanija predvođen ExxonMobilom, uz sudjelovanje drugih velikih energetskih tvrtki poput Chevrona i CNOOC-a, najvećeg kineskog državnog proizvođača nafte i plina na moru.
Gvajana raspolaže s procijenjenih 16 bilijuna kubičnih stopa dokazanih rezervi prirodnog plina. Iako trenutačno nema razvijenu plinsku infrastrukturu, očekuje se da će projekt pretvorbe plina u energiju do kraja 2026. godine isporučivati oko 50 milijuna kubičnih stopa plina dnevno.
Naftni boom
Otkako je 2019. počela proizvodnju na nedavno otkrivenim offshore naftnim poljima, gvajansko se gospodarstvo povećalo pet puta, što je najbrži rast na svijetu, navodi The Economist, dodajući da je odlazak Nicolasa Madura, dugogodišnjeg predsjednika Venezuele, omogućio nastavak istraživanja u ranije nedostupnim dijelovima Stabroek bloka.
Prihodi su dosegnuli oko 623 milijuna dolara tjedno, u odnosu na oko 370 milijuna prije rata. Operateri Stabroek bloka žele povećati proizvodnju za 2,5 posto na 940.000 barela dnevno. Ako to ostvare i ako cijene ostanu oko 100 dolara po barelu tijekom 2026., gvajanska naftna polja mogla bi ove godine donijeti oko 33 milijarde dolara prihoda, što je tri četvrtine više nego što se očekivalo prije rata.
Vlada trenutačno dobiva oko 14,5 posto vrijednosti svakog barela, dok ostatak pripada konzorciju, piše The Economist. Međutim, rast cijena uzrokovan sukobom ubrzat će povrat ulaganja kompanija, koji se sada očekuje već do kraja 2026., godinu ranije nego što se predviđalo. Nakon toga će se udio prihoda koji pripada državi postupno povećavati.
U 2024. godini izvoz nafte iz Gvajane uglavnom je išao u Europu, 66 posto, i Sjedinjene Američke Države, 29 posto, prema podacima CFR-a. Europska potražnja za gvajanskom sirovom naftom porasla je nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, jer su rafinerije tražile alternative sankcioniranim ruskim isporukama.
Dok naftni profiti rastu, skuplja energija pogađa druge sektore, navodi The Economist i dodaje da je vlada je odgovorila ukidanjem trošarina na gorivo i pritiskom na GuyOil da ograniči rast cijena. No privatni distributeri ipak su podigli cijene,.
Gvajana i prokletstvo resursa
CFR upozorava i da, ako se njezinim naftnim resursima ne bude upravljalo održivo, Gvajana riskira postati žrtvom takozvanog prokletstva resursa, čega je opominjući primjer upravo susjedna Venezuela.
Iako neki analitičari ističu Norvešku kao primjer zemlje koja je uspješno izbjegla takve zamke, Gvajana još nema institucionalni kapacitet da slijedi sličan model. U tu je svrhu osnovan suvereni fond bogatstva koji bi trebao pomoći u upravljanju prihodima od nafte i financiranju razvoja. Ipak, prerano je procijeniti hoće li zemlja uspjeti dugoročno iskoristiti svoje resurse na način koji donosi šire društvene i gospodarske koristi.
Ekolozi upozoravaju na nedostatak regulatornog nadzora i sve veći utjecaj velikih naftnih kompanija u zemlji, te izražavaju zabrinutost zbog mogućih posljedica za okoliš i lokalne zajednice u kontekstu ubrzanog razvoja naftne industrije.
Ljudi i dalje žive kao sirotinja
Osim ekoloških problema, sve je više kritika da koristi od naftnog buma ne dopiru do šireg stanovništva. Prema podacima Međuameričke razvojne banke, oko 58 posto od približno 800.000 stanovnika živi u siromaštvu, s manje od 6,85 dolara dnevno, dok 32 posto živi u krajnjem siromaštvu, s manje od 3,65 dolara dnevno.
The Economist upozorava da su troškovi hrane i stanovanja porasli za 75 posto od 2021., ali i da veliki priljev naftnog novca potiče rasipanje, ako ne i klijentelizam.
Kako navodi The Guardian, dio građana upozorava da koristi od naftnog bogatstva ne dopiru do većine stanovništva. Rajesh Singh, 46-godišnji slikar i radnik na održavanju, ističe da je vlada izgradila ceste i poboljšala infrastrukturu, ali da treba učiniti puno više.
Ljudi moraju živjeti udobno sada kada imamo veliki novac od nafte, ali to se očito još ne događa. Veliki igrači previše brinu o sebi, kazao je.
(www.jabuka.tv)
The post Mala država s mnoštvom siromašnih glavni je dobitnik rata u Iranu first appeared on Jabuka.tv.
