Ova priča ne proizlazi samo iz knjiga i arhivskih dokumenata, već i iz izravnih svjedočanstava članova autorove obitelji. Kao djevojčice, njegova baka Anica Vištica (rođ. Bradvica) i njezina sestra Jaka Marinčić (rođ. Bradvica) skrivale su se u drvenoj bačvi u selu Veljaci. Iz tog skrovišta svjedočile su zločinima koji su se događali pred njihovim očima u završnici Drugog svjetskog rata.
Njihova potresna svjedočanstva kasnije su potvrđena kroz povijesne izvore, dokumente i iskaze drugih preživjelih, koji govore o stradanjima civila i vjerskih osoba u tom razdoblju.
U kamenitim hercegovačkim selima, među vinogradima i suhozidima, ljudi su s nadom iščekivali kraj rata i dolazak mira. Umjesto toga, suočili su se s neizvjesnošću, strahom i nasiljem. Mnogi su nestali bez suđenja i presude, a velik broj fratara i civila bio je mučen i ubijen.
Ovaj video i pjesma predstavljaju čin pijeteta prema svim žrtvama ljubuškog kraja, ali i šire Hercegovine, gdje su počinjeni zločini nad nedužnim ljudima. Naglasak nije na poticanju mržnje, već na očuvanju sjećanja, istine i dostojanstva žrtava.
Autor ističe kako je suočavanje s prošlošću nužno za razumijevanje povijesti, a osobne priče poput ove često su bile prešućivane ili zanemarene.
Autori i produkcija:
Tekst: Dario Vištica i Nikola Šimić Tonin
Glazba: Dario Vištica
Aranžman: Studio Mochvara
Godina: 2026
Izdavač: Mochvara









