Hip_Urednik
Dragi štovatelji Časnoga sluge Božjega Petra Barbarića,
u zajedništvu Crkve, u zahvalnosti za dar života i svetosti koju Bog daje svojim poniznim slugama, obraćam vam se povodom njegova “rođenja za nebo”, trenutka kada je mladi Petar, u potpunom predanju Kristu, zakoračio u vječnost. Petar Barbarić i danas ostaje živi znak Božjeg djelovanja u jednostavnosti, u skrovitosti i u vjernosti svakodnevici. Njegov život, iako kratak, pokazuje kako Bog u malome može ostvariti veliko djelo milosti. U duhu sv. Ignacija Lojolskog, Petrov život možemo čitati kao put “traženja i nalaženja Boga u svemu”. Nije to bio put izvanrednih vanjskih djela, nego put unutarnje raspoloživosti, gdje se srce uči prepoznavati Božji glas u tišini, u molitvi i u prihvaćanju stvarnosti onakvom kakva jest.
Kao onaj koji se nadahnjivao i na kraju svoga zemaljskoga života stupio u Družbu Isusovu, Petar nas podsjeća na temeljnu ignacijevsku dinamiku: tražiti “više”, ne u smislu ljudske ambicije, nego u smislu dublje ljubavi, većeg predanja i većeg služenja. Njegova bolest, koju je nosio strpljivo i u tihoj predanosti, postaje mjesto duhovnog razlučivanja u kojem se križ ne odbacuje, nego prihvaća kao put sjedinjenja s Kristom. Njegov život nas uči i ignacijevskoj ravnodušnosti – onoj nutarnjoj slobodi koja omogućuje da čovjek ne bude zarobljen ni zdravljem ni bolešću, ni uspjehom ni neuspjehom, nego da u svemu traži i pronalazi volju Božju. U toj slobodi rađa se istinska svetost: ne kao savršenstvo bez rana, nego kao ljubav koja ostaje vjerna i u rani.
Na dan njegova “rođenja za nebo”, pozvani smo obnoviti vlastiti hod razlučivanja: gdje nas Bog danas poziva? Što u našem životu traži veće predanje? Kako možemo u svakodnevnim malim stvarima živjeti “magis” – više za Boga, više za bližnjega, više za ono što vodi životu u Kristu? Neka nam Petar bude zagovornik, osobito mladima koji traže svoj put, onima koji se bore s neizvjesnošću, te svima koji u patnji traže smisao. Njegov tihi, ali postojani hod prema Bogu neka nas ohrabri da i mi ne tražimo svetost u izvanrednome, nego u vjernosti u običnome.
Dragi štovatelji, najvažniji korak koji nas dijeli do Petrove beatifikacije jest službeno priznanje čuda po njegovu zagovoru. To je sada ključna i jedina velika stepenica koja preostaje, jer je Crkva već potvrdila svetost njegova života kroz dekret o herojskim krepostima.
Što to konkretno znači?
- potrebno je da se prijavi moguće izvanredno uslišanje ili ozdravljenje;
- da se prikupi potpuna medicinska i svjedočka dokumentacija;
- da biskupijska razina provede istragu;
- da slučaj zatim prođe stručnu prosudbu u Dikasteriju za kauze svetaca u Rimu.
Važno je biti i realan: takvi postupci često traju godinama, pa čak i desetljećima. Crkva namjerno ide polako kako bi sve bilo temeljito i vjerodostojno. Moje osobno mišljenje je to da nije najvažnije “ubrzati proces”, nego sačuvati živu vjeru i istinu o njegovu životu. Ako se pobožnost nastavi širiti, ako ljudi nastave moliti i odgovorno svjedočiti milosti koje primaju po Petrovu zagovoru, onda postoji stvarna nada da bi u godinama koje dolaze kauza mogla napraviti važan korak naprijed. To je ujedno i najzdravije očekivanje: nada bez senzacionalizma, ali s povjerenjem da svetost donosi plodove u svoje vrijeme.
Molimo Gospodina da nas, po Petrovu primjeru i zagovoru, učini raspoloživima za Njegovu volju, slobodnima u srcu i postojanima u ljubavi, kako bismo i mi jednom mogli ući u puninu života u Bogu.
p. Ante Topić, vicepostulator
petarbarbaric.com
