Hip_Urednik
Preuzimanje ekshumiranih ostataka civila i vojnika Nezavisne države Hrvatske duboko je emotivna, ali i godinama polarizirajuća tema u Hrvatskoj. Masovne grobnice u Sloveniji svjedoče o brutalnim zločinima partizanskih barbara nakon svibnja 1945. godine, procjene variraju, ali se s velikom sigurnošću može kazati kako je riječ o brojci između sto i dvjesto tisuća pobijenih Hrvata, što je bio dio šireg komunističkog terora koji je uslijedio.
Uglavnom, nakon više od osam desetljeća Hrvatska je u svibnju 2026. na Macelju preuzela posmrtne ostatke prvih 500 žrtava poratnih likvidacija Hrvata, što je nesumnjivo humanitarni korak koji zaslužuje poštovanje prema žrtvama Križnog puta. Ali ono čega su se mnogi pribojavali na mala vrata se realizira, riječ je o još jednom primjeru političkog populizma, bučnog, medijski isplaniranog, ali – suštinski praznog.
Performans umjesto politike
HDZ već više od tri desetljeća drži monopol na ‘domoljubni narativ’. Svake godine u svibnju imamo komemoracije, minute šutnje, vijence i suze za kamere. Ali, kada se spusti prašina, ostaje gotovo ništa. Nema sustavnog, dubinskog, znanstveno utemeljenog suočavanja s partizanskim zločinima. Umjesto toga imamo ritualno prisjećanje koje više služi za prikupljanje političkih bodova posebno u vrijeme kada aktualna vlada tone u korupcijske afere, inflaciju, iseljavanje i sve veći gubitak legitimiteta.
‘Akcija preuzimanja ostataka’ dolazi nakon godina odugovlačenja, HDZ je imao više mandata s apsolutnom većinom, a tek sada, u koaliciji s Domovinskim pokretom, nešto pokreće. ‘Povjerenstvo za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata’ osnovano je 2025. pod predsjedanjem Ivana Penave, dakle, opet politički kompromis, a ne strateški državni prioritet. Prva sjednica je održana, ali javnost još uvijek nema uvid u konkretan plan rada, proračun, rokove ni očekivane rezultate. Dakle, još jedno klasično političko bacanje prašine u oči: osnujemo tijelo, održimo par sjednica i pustimo da se sve zaboravi do sljedećih izbora.
Što je kultura sjećanja
Kultura sjećanja nije tek puko premještanje posmrtnih ostataka pobijenih Hrvata iz Slovenije u Hrvatsku. Ona podrazumijeva, prije svega, otvaranje svih arhiva! Uključujući i one koji kompromitiraju i neke današnje ‘ugledne’ ljude ili obitelji povezane s bivšim režimom. Zatim podrazumijeva neovisnu, depolitiziranu historiografiju, koja neće relativizirati zločine ni jedne strane.
U konačnici, podrazumijeva i obrazovni program koji mladima jasno kaže što se događalo 1945. i kasnije, bez izgovora tipa ‘bilo je ratno vrijeme’ ili ‘svi su radili zločine’. Na žalost, dojam je kako HDZ suštinski to ne želi. Možda i zbog toga što bi iskreno suočavanje s komunističkim zločinima nužno otvorilo i pitanje kontinuiteta kadrova, utjecaja i mentaliteta iz tog razdoblja u današnjoj Hrvatskoj. A to bi moglo ugroziti ‘duboku državu’ i mreže koje HDZ dobrim dijelom održava. Najveće licemjerje je u tome što HDZ optužuje ljevicu za relativizaciju povijesti, a sam čini istu stvar, samo suptilnije i na suprotnoj strani.
Umjesto da izgradi institucije koje bi trajno čuvale sjećanje, on žrtve koristi kao politički rekvizit. Svaka komemoracija je prilika za selfije, za govore i optuživanje političkih protivnika da su ‘Titovi nastavljači’, ali kada, recimo, treba pronaći novac za istraživanja, za arhive, DNA analizu ili muzej komunizma, proračun je odjednom – prazan. Ovakav pristup nije samo neučinkovit, on je kontraproduktivan jer održava podijeljeno društvo. Jedan dio Hrvatske i dalje živi u mitu o ‘antifašističkom nasljeđu’ bez tamnih mrlja, a drugi dio se gubi u selektivnom sjećanju koje služi samo za političku mobilizaciju. U takvoj atmosferi nema pravog pomirenja ni katarze.
Usporedba s Baltičkim zemljama
Baltičke zemlje, Estonija, Latvija i Litva, predstavljaju europski uzor kako se sustavno, ozbiljno i institucionalno suočavati s naslijeđem komunističke okupacije i komunističkog terora. Za razliku od njih, Hrvatska pod HDZ-ovom vlašću već tri desetljeća ostaje na razini deklaracija, obećanja i sezonskih komemoracija. Recimo, Estonija ima ‘Vabama Museum of Occupations and Freedom’ u Tallinnu. Otvoren je 2003. godine kao jedan od prvih takvih muzeja u regiji, riječ je o modernoj institucija s fokusom na osobne priče, svjedočanstva, interaktivne izložbe i edukaciju. Ima i KGB Prison Cells, stvarne zatvorske ćelije koje prikazuju mučenja i teror. Latvija ima ‘Museum of the Occupation of Latvia’ u Rigi.
Osnovan je već 1993. godine, samo dvije godine nakon stjecanja neovisnosti. Detaljno dokumentira 51 godinu okupacije, koristi artefakte, dokumente, fotografije, osobna svjedočanstva. U Litvi postoji ‘Museum of Occupations and Freedom Fights’, bivši ‘Museum of Genocide Victims’ u Vilniusu.
Smješten je u bivšoj zgradi KGB-a u samom centru Vilniusa, što mu daje izuzetnu autentičnost. Jedan je od najposjećenijih ‘dark tourism’ muzeja u svijetu. Prikazuje represiju, deportacije, partizanski teror, zatvore, egzekucije i svakodnevni teror. Uglavnom, za razliku od Hrvatske, Baltičke zemlje su odmah nakon osamostaljenja shvatile da je kultura sjećanja ključna komponenta državnog identiteta i otpora revizionizmu, zato su uložile u institucije koje rade kontinuirano, a ne, kao u Hrvatskoj, samo u svibnju.
Blokada kulture sjećanja
Opasnosti od blokade kulture sjećanja posebno kada dolazi s desnog spektra, jer suštinski ljevica to niti ne može provesti, nije samo pasivni propust. Riječ je o aktivnoj šteti za društvo, identitetu i budućnost nacije. Kada se žrtve koriste kao politički rekvizit, a istinska istraživanja, institucije i edukacija sustavno izostaju, društvo ostaje zarobljeno u lažima i podjelama. Najopasnije je kada tu blokadu provodi desnica, jer onda se radi o dubokoj izdaji povjerenja onog dijela birača koji očekuje ozbiljno suočavanje s komunističkim nasljeđem. Bez jasnog, institucionalnog sjećanja na partizanske zločine društvo gubi imunost na autoritarne obrasce.
Mladi ne uče kako je izgledao sustav koji je ubijao vlastite građane bez suda, konfiscirao imovinu i stvarao Titov kult ličnosti. Pravi identitet zahtijeva istinu i o slavnim i o sramotnim dijelovima povijesti, dok blokada sjećanja stvara lažni, krhki identitet koji puca na prvu ozbiljnu krizu. Kada birači vide da i ‘njihova’ strana žrtve koristi samo za glasove, gube vjeru u politiku uopće. To dovodi do demobilizacije desnog biračkog tijela i jačanja ekstremnijih opcija.
Arhivi kao ključ i kao blokada
Kako smo već kazali, pravo suočavanje s kontinuitetom zahtijevalo bi otvorene arhive: arhive UDB-e i KOS-a, kadrovske dosjee SKH-a kao i dokumente o imovinskim prijelazima 1945. i 1990-ih. Umjesto toga, Hrvatska je među konzervativnijim zemljama u regiji po pristupu arhivskoj građi.
Dok mnoge zemlje javno objavljuju dosjee tajnih suradnika i provode kakvu takvu lustraciju, hrvatski arhivi ostaju djelomično zatvoreni ili selektivno dostupni, očigledno je kako postoji strah da bi dubinska analiza arhiva ugrozila mnoge političare, obitelji i mreže povezane s bivšim režimom, zatim i dio HDZ-ovih kadrova i njihovih saveznika, te na koncu i mit o ‘čistom’ domoljubnom HDZ-u koji je ‘sve promijenio’
Posljedice za kulturu sjećanja
Ovaj kontinuitet objašnjava zašto HDZ-ova ‘antikomunistička’ retorika ostaje površinska. Oni mogu glasno kritizirati Tita i poratne zločine, ali ne mogu ići do kraja jer bi to značilo suočavanje s vlastitim korijenima i saveznicima. U konačnici, blokada kulture sjećanja nije samo nedostatak volje, ona je zaštitni mehanizam za očuvanje kontinuiteta moći.
Dok god arhivi ostanu zatvoreni, a analiza kadrova tabu, žrtve 1945. ostat će samo politički rekvizit, a ne temelj za stvarnu nacionalnu katarzu. Prava desnica bi morala imati hrabrosti otvoriti arhive i suočiti se s ovim nasljeđem. Sve drugo je samo održavanje iluzije.
Posebno opasno kada blokadu provodi desnica
Desnica u Hrvatskoj sebe pozicionira kao baštinika domoljubne, antikomunističke tradicije. Kada ona blokira ozbiljnu kulturu sjećanja šteta je višestruka. Ljudi koji glasaju za njih vjeruju da će ta strana konačno skinuti tabu s poraća, a umjesto toga dobivaju tek samo performanse. Vladajući bi morali konačno odgovoriti: zbog čega Povjerenstvo radi sporo ili nikako?
Zbog čega do sada nemamo ‘Muzej komunističkog terora’ koji se godinama najavljuje ali se ne realizira? Zbog čega se ekshumacije toliko medijski eksploatiraju, a sustavno suočavanje se sabotira? Zbog čega se nije provodila DNK analiza na posmrtnim ostacima vojnika i civila NDH, kao što se to radi za žrtve iz Domovinskog rata u Vukovaru? Protok vremena nije toliki da je došlo do biološkog raspada, a ima dovoljno živućih srodnika ili nasljednika za usporedbu uzoraka? Sve su to važna pitanje na koja bi valjalo odgovoriti.
Diskreditacija ideje komunizma
Osim toga, može se govoriti i o diskreditacija same ideje antikomunizma. Kada desnica licemjerno koristi temu, ljevica dobiva argument: ‘Vidite, i desnica je samo populistička, sve je to politika’. Time se relativizira sam zločin. Desnica tako pomaže ljevici u njezinoj dugoročnoj strategiji minimiziranja komunističkog terora.
Društvo koje nije sposobno suočiti se s prošlim totalitarizmima biti će slabije pred novima, bilo da dolaze iz globalističkih ideologija, novog autoritarizma ili vanjskih utjecaja. Zaključno, blokada kulture sjećanja s desnog krila je posebno perfidna jer nosi masku domoljublja. Ona žrtve pretvara u mrtve glasove za izbore, a naciju ostavlja u trajnom polusjećanju, dovoljno da se mobilizira, premalo da se izliječi.
Posljedice su dugoročne: oslabljeni identitet, cinični građani, podijeljeno društvo i rizik da se slične pogreške ponove u novom obliku. Prava desnica, pa čak i ljevica, bi morali shvatiti da je institucionalno suočavanje s partizanskim zločinima najvažniji domoljubni čin koji se može napraviti. Sve ostalo je samo politički teatar koji na kraju šteti upravo onima kojima se navodno želi pomoći.
Ivica Granić / Narod.hr
