Hip_Urednik
Uoči Općih izbora 2026. godine, Bosna i Hercegovina ponovno se nalazi pred važnim političkim izazovima koji će uvelike odrediti njezin daljnji europski put, unutarnje odnose i stabilnost. O aktualnom političkom trenutku, odnosima snaga među vodećim političkim akterima, izbornim reformama te kampanji za hrvatskog člana Predsjedništva BiH razgovarali smo s dr. sc. Ivicom Granićem, kolumnistom i stručnjakom za političku komunikaciju.
Granić iza sebe ima bogatu osobnu i profesionalnu karijeru. Tijekom Domovinskog rata obnašao je visoke dužnosti te se bavio specijalnim oblicima ratovanja u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Djelovao je u akademskoj zajednici kao predavač političke komunikacije na više visokoškolskih institucija u Hrvatskoj, a danas je jedan od zapaženijih političkih komentatora društvenih i političkih procesa u regiji.
U razgovoru za Dnevni list iznio je svoja očekivanja od predstojećih izbora u BiH te upozorio na ključne izazove s kojima se suočava bosanskohercegovačko društvo.
Kako ocjenjujete trenutni odnos političkih snaga u BiH pred izbore 2026. godine te koje teme će, po vašem mišljenju, dominirati izbornom kampanjom?
Trenutni odnos političkih snaga i dalje je duboko fragmentiran po etničkim linijama, s dominantnim etnonacionalnim strankama, koje zadržavaju kontrolu, ali uz stanovite znakove zamora i izazova. Ključne snage su SNSD Milorada Dodika u RS-u, on ostaje dominantan iako je formalno odstupio s pozicije predsjednika RS-a zbog presude i pritiska OHR-a. Tamošnja oporba, SDS i drugi, pokazuju otpor i uspjeli su suziti marginu, ali Dodik ostaje de facto vođa i nastavlja separatističku retoriku, vraćanje nadleštva RS-u i sl. U Federaciji BiH SDA Bakira Izetbegovića i dalje je najjača bošnjačka stranka, ali gubi teren u korist ‘Trojke’, SDP-a Nermina Nikšića, NiP-a Elmedina Konakovića i Naše stranke. HDZ čvrsto drži hrvatski blok i inzistira na izbornim reformama koje bi osigurale legitimno hrvatsko predstavljanje. Na državnoj razini vlast je formirana na bazi koalicije SNSD-HDZ-Trojka, ali je krhka, blokade su česte, EU integracije napreduju sporo. Istina, neki pregovori su otvoreni ali je malo reformi. Nažalost, sustav je i dalje zarobljen etničkim vetima, korupcijom i klijentelizmom. Međunarodna zajednica, OHR, EU i SAD pokušavaju vršiti pritisak, ali s ograničenim uspjehom. Schmidt je nedavno otišao što je pojačalo neizvjesnost.
Što se tiče tema koje će dominirati kampanjom, moje je mišljenje kako će kampanja biti dosadna, predvidiva, očekivana, izrazito etnonacionalna, negativna, dobrim dijelom prljava s malim prostorom za suštinske reformske teme. U RS-u će dominirati populistički separatizam, ‘zaštita Srpske od Sarajeva i stranaca’, vraćanje nadleštva RS-u te odnosi sa Srbijom. HDZ će komunicirati teme izbornih reformi, diskriminaciji Hrvata, vrtjet će ideju o trećem entitetu ili jačim mehanizmima legitimnog predstavljanja. Što se tiče Bošnjaka, bit će govora o jedinstvu BiH, borbi protiv secesionizma, građanskoj državi vs. etničkome, i slično tome. Svi će se deklarativno zalagati za EU, ali će optuživati one druge za blokade. Stvarni napredak je neizvjestan jer izborna godina uvijek favorizira populizam. Zaključno, malo je vjerojatna radikalna promjena odnosa snaga, etnonacionalne stranke će ostati ključni igrači, s mogućim manjim pomacima u korist drugih opcija u FBiH. Kampanja neće nadići ili ublažiti podjele, upravo suprotno očekujem – da će podjele biti produbljene. Pravi test za BiH očekujem nakon izbora. Postavlja se pitanje hoće li nova vlast ikako moći formirati funkcionalnu koaliciju ili će se situacija vratiti u blokade. Dugoročno, bez dubljih ustavnih, posebice izbornih reformi, zemlja ostaje zarobljena u daytonskom procesu, bolje kazati u daytonskome kavezu.
Opći izbori u BiH prvi put će se provesti uz biometrijsku identifikaciju i skeniranje glasačkih listića. Mogu li nove tehnologije, kao povijesni zaokret u izbornom procesu u BiH, povećati povjerenje građana u izbore?
Definitivno, da. Nove tehnologije, biometrijska identifikacija birača, otisak prsta i skeniranje glasačkih listića predstavljaju značajan iskorak u izbornom procesu BiH te imaju potencijal da povećaju povjerenje građana, ali to nije automatski zajamčeno. Biometrijska autentifikacija, uz standardnu osobnu iskaznicu ili putovnicu, podrazumijeva da će birač davati otisak prsta što bi trebalo spriječiti višestruko glasovanje, glasovanje umjesto mrtvih ili drugih osoba, te lažne identitete. A skeniranjem listić se provlači kroz skener povezan s kutijom prije ubacivanja. Glasovi se automatski očitavaju i šalju u centralni sustav, što ubrzava brojanje i smanjuje ljudske pogreške ili manipulacije prilikom ručnog prebrojavanja. Ove mjere izravno anuliraju najčešće pritužbe na izborni dan poput krađe identiteta, ‘mrtve duše’, prepravljanje listića i sporu ili netransparentnu obradu rezultata. Nažalost, i pored svega, manipulacije prije dana izbora ostaju, kupovina glasova, pritisak na birače, zloupotreba javnih resursa, lažni birački popisi… Ipak to tehnologija ne rješava. Očekujem i kako će mnogi građani biti skeptični prema softveru, posebno starija populacija. Uglavnom, nove tehnologije mogu značajno podići povjerenje ako se transparentno implementiraju, uz dobru obuku, nezavisni nadzor domaćih i međunarodnih promatrača i jasnu komunikaciju s građanima. To je korak ka modernizaciji koji BiH dugo treba, sličan iskustvima u Estoniji ili drugim zemljama koje su digitalizirale proces. Međutim, povjerenje se ne gradi samo tehnologijom, ono ovisi o ukupnoj političkoj kulturi, nezavisnosti CIK-a, sudskoj obradi pritužbi i spremnosti elita da prihvate gubitke. Ako ovo prođe uspješno, moglo bi biti temelj za daljnje reforme. Ako ne, nepovjerenje će se samo prebaciti na novu razinu, recimo ‘od krađe na biračkom mjestu’ na ‘krađu softverom’.
Što smatrate najvećom političkom prednošću, a što najvećim izazovom za Zdenka Lučića, kandidata oporbene petorke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?
Najveća politička prednost Zdenka Lučića njegov je ratni pedigre, kombiniran s međunarodnim ekonomsko-diplomatskim iskustvom o čemu govori, što ga pozicionira kao ozbiljnu alternativu unutar hrvatskog političkog spektra u BiH. Što se tiče prednosti, on je brigadni general HVO-a i sudionik u ratu što mu daje kredibilitet kod birača koji cijene braniteljski background i legitimnost. U kontekstu gdje se često naglašava obrana hrvatskih interesa to je jaka emotivna i identitetska karta. Rani angažman u HDZ-u BiH, jedan je od utemeljitelja, predsjednik Mladeži, zastupnik u Parlamentu FBiH krajem 90-ih, može tvrditi da je ‘gradio stranku’ i da poznaje sustav iznutra, a istovremeno se distancira od sadašnjeg vodstva i Čovića. To mu omogućuje narativ ‘vratimo se pravim vrijednostima HDZ-a’. Navodno je izgradio i stanovitu karijeru u Hrvatskoj, bio je državni tajnik za vanjsku trgovinu itd. što mu donosi imidž stručnjaka za ekonomiju, investicije i međunarodne odnose, što je korisno za priču o ‘novoj eri politike’ i nacionalnoj strategiji sigurnosti koju je najavio.
Što se tiče njegovih najvećih izazova, svakako dominacija HDZ-a BiH među hrvatskim biračkim tijelom i organizacijska logistička slabost oporbe ključni su. HDZ pod Čovićem ima dugogodišnju infrastrukturnu, financijsku i kadrovsku prednost, kontrolu nad mnogim institucijama i snažan ‘Hrvatski narodni sabor’ kao brend. Lučićeva kampanja se suočava s optužbama da je ‘ratni profiter, švercer i kriminalac’ i sličnim teškim diskvalifikacijama, što može polarizirati i odbiti dio konzervativnih birača. Međutim, glasovi Hrvata su fragmentirani, a tu je i kandidat DF-a Slaven Kovačević, kojeg podržavaju bošnjački birači. Kako sada stvari stoje, on je nepobjediv jer znamo kako barem dvjesto tisuća Bošnjaka glasuje za Hrvatima podvaljenog kandidata, to nikako nije moguće zaobići. Lučić ima solidan profil za ozbiljnog challengera, spoj ratnog legitimista i modernog tehnokrata, ali najveći izazov mu je, osim kandidata DSF-a, prevladati duboko ukorijenjenu dominaciju HDZ-a BiH u hrvatskom korpusu. Uspjeh će ovisiti o tome koliko će Petorka uspjeti mobilizirati prosvjedne glasove i hoće li birači kupiti narativ ‘promjene unutar hrvatske politike’. Bez šireg pomaka u raspoloženju hrvatskog biračkog tijela teško će do pobjede. Osim toga, vodi isključivo negativnu i diskvalifirajuću kampanju koja rijetko ili nikada donosi uspjehe. Politička komunikacija odavno je definirala modele ponašanja birača, jedan od najvažnijih je tzv. model ekonomskog glasovanja, birači se ponašaju kao potrošači na tržištu i glasuju kalkulirano vodeći se vlastitim interesom. To je posebno važno danas u eri opće nesigurnosti, ratova i slično, u takvim situacijama pozicija uvijek igra na sigurnu kartu, na sigurnost, sigurne plaće, mirovine. Hoću reći da to što će Čovića nazvati kandidatom JNA neće dovesti niti jednog birača više na stranu Lučića jer se time ne podižu mirovine i plaće. Nedostaju programi, reforme, obećanja. Naravno da su biografije kandidata važne i da ih treba do u detalje razjasniti, to je tako u svim ozbiljnim kampanjama, ali se bojim da sada nije trenutak za takvu kampanju, niti u regiji, a niti u svijetu. Hrvatski premijer Plenković to jako dobro razumije.
Zdenko Lučić će se na predstojećim izborima suočiti s Darijanom Filipović, kandidatkinjom HDZ-a BiH, iza čije kandidature stoje i stranke okupljene u Hrvatskom narodnom saboru (HNS) BiH. Kako analitički gledate na njezinu političku komunikaciju uoči predstojećih izbora?
Darijana Filipović vodi očekivanu kampanju. Ona brani poziciju, nije izazivač, takva joj je i kampanja. Klasična, disciplinirana i vrlo kontrolirana komunikacija HDZ-ove škole, jako profesionalna. Uglavnom, predvidljiva i bez većih rizika. Za nju je bitno, športskim rječnikom kazano, ne zabiti autogol. Smatram kako se treba pozicionirati kao kontinuitet, uz blago osvježenje, mlađa generacija, žena, obrazovana, bez velikih afera, a ne kao radikalna promjena. Za sada su ključne karakteristike njezine komunikacije jasan identitetski okvir, stalno ističe legitimno predstavljanje Hrvata kao konstitutivnog naroda, vraćanje izvorne uloge Predsjedništva i kritizira ‘preglasavanja’. Poruke su ili će biti klasične, Čovićeve rekao bih, reforma izbornog zakona, jednakopravnost, hrvatski vitalni interesi, ali izgovorene na mlađi, mirniji i manje konfrontirajući način. Vidio sam kako na njenoj službenoj stranici dominiraju teme poput športa, kulture, vjerskih blagdana, zdravstva i studentskog života, dakle klasičan ‘comunity building’.
Njezin najveći izazov svakako je nedostatak snažne osobne karizme i emotivne dubine. Morat će silnu energiju uložiti kako bi eliminirala narativ kako je tek ‘Čovićev odabir’, a ne autentični lider. Osim toga imat će velike teškoće u privlačenju prosvjednih i razočaranih glasova unutar hrvatskog korpusa. Tu Lučić ima značajan prostor sa svojim ratnim pedigreom i kritikama establišmenta. Nešto sam i poslušao Darijanu, njezina komunikacija nije inovativna ni revolucionarna, ali je efektivna za zadržavanje dominantne pozicije među Hrvatima. Ključno pitanje bit će hoće li uspjeti mobilizirati dovoljno entuzijazma ili će se birači više oslanjati na stranačku mašineriju i strah od ‘razjedinjenosti’. Uglavnom, u odnosu na Lučića ona igra na stabilnost i kontinuitet. Dok on igra na promjenu i alternativu, on je izazivač.
Hrvatska stranka prava (HSP) BiH nedavno je izrazila ozbiljnu zabrinutost zbog mogućnosti zlouporabe izbornog procesa, s posebnim naglaskom na kandidaturu Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. I sam Lučić je izjavio kako Slaven Kovačević nije legitiman, da je mijenjao identitet te da bi ga CIK trebao brisati kao kandidata. Kako to komentirate?
U pitanju je klasičan primjer daytonskog kaveza u kojem žive Hrvati u BiH, gdje se izborni proces dobrim dijelom pretvara u bitku za legitimnost hrvatskog predstavnika. HSP BiH i Zdenko Lučić ovdje koriste jak narativ koji rezonira kod velikog dijela hrvatskog biračkog tijela, ali pravno i politički situacija je složenija. HSP BiH je formalno zatražio od CIK-a odbijanje Kovačevićeve kandidature, pozivajući se na neizvršenu presudu Ustavnog suda BiH u predmetu ‘Ljubić’ o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda kao i promjene nacionalnog izjašnjavanja Kovačevića, ranije je bio ‘ostali’, moguće i druge deklaracije. HSP ide i korak dalje, traži preispitivanje njegovog hrvatskog državljanstva od Vlade RH. Ovo je očekivana pozicija HSP-a, koji tradicionalno stoji na tvrdo hrvatsko-identitetskim pozicijama i kritizira ‘građanski’ pristup Komšićeve linije, i to je ok. Moja analitička ocjena bila bi: Ovo je legitimna politička zabrinutost, ali u ovom trenutku teško provediva pravno, za što je jedan od najvećih krivaca Čović i HDZ, jer godinama nisu uspjeli riješiti suštinu problema, a to je izmjena izbornog sustava u BiH, koji dopušta da se bilo tko tko se izjasni kao pripadnik hrvatskog naroda može kandidirati za tu poziciju. Što su ti ljudi iz HDZ-a radili dvadesetak godina nije jasno. To je dovelo do četiri mandata Željka Komšića, što je krajnje nelegitimno. Kovačević je nastavak te linije. Realnost je da CIK vjerojatno neće brisati kandidaturu jer bi to bilo političko, a ne striktno pravno rješenje. HSP ima jak politički i moralni argument, borba protiv sustavnog preglasavanja i zaštita konstitutivnosti naroda, to je legitimna obrana hrvatskih interesa. Međutim, dok se ne promijeni Izborni zakon, što je blokirano godinama, ovakve kandidature će se nastaviti, a sukobi će biti sve oštriji. Sve to će dodatno polarizirati kampanju, Filipović i Lučić će se natjecati tko bolje brani ‘legitimnost’, dok će Kovačević igrati na građanski i anti-nacionalistički sentiment među Bošnjacima i dijelom ljevice. U konačnici, ovo pokazuje koliko je BiH zarobljena u daytonskim identitetskim zamkama.
O kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH za medije je govorio i hrvatski političar i saborski zastupnik Nino Raspudić. Prema njegovu prijedlogu, bilo bi poželjno uvesti američki model unutarstranačkih predizbora. Što mislite o ovoj ideji?
Razgovarao sam s Ninom o toj ideji. Njegova ideja o uvođenju neformalnih predizbora po američkom modelu je pametna, pragmatična i politički korisna u postojećim okolnostima u BiH, iako nije čarobno rješenje. Zašto je dobra ideja? Rješava ključni problem fragmentacije hrvatskih glasova. Trenutno imamo situaciju gdje se HDZ-ova kandidatkinja Filipović natječe protiv Zdenka Lučića, i eventualno drugih iz petorke, što vodi rasipanju hrvatskih glasova i olakšava pobjedu kandidatima poput Slavena Kovačevića bošnjačkim glasovima. Predloženi predizbori bi natjerali stranke da se unaprijed dogovore oko pravila i omogućili biračima da izravno odluče tko je snažniji kandidat, Filipović ili Lučić, ili netko treći. Pobjednik bi imao snažan legitimitet kao ‘konsenzualni hrvatski kandidat’ čime bi se stvorila neformalna hrvatska izborna jedinica. Raspudićev koncept je upravo to, virtualna hrvatska politička arena prije službenih izbora. To je inovativan način zaobilaženja daytonskog izbornog okvira koji ne štiti konstitutivnost dovoljno dobro, slično američkim predizborima gdje se birači registriraju i glasuju unutar stranke, ovdje šireg hrvatskog korpusa. Međutim, Nino bi morao voditi računa i o izazovima i ograničenjima. Naime, nedostatak suradnje između HDZ-a i oporbe, prije svega HDZ-a BiH pod Čovićem, koji ima dominantnu infrastrukturu i vjerojatno ne bi pristao na nešto što im može oduzeti monopol. Recimo, zašto bi riskirali da Lučić pobijedi na predizborima? Oporba isto tako može strahovati od poraza. Bez obostranog interesa i povjerenja ideja ostaje mrtvo slovo na papiru. Što se tiče logističke i pravne izvedivosti, pitanje je tko organizira registraciju birača? Kako spriječiti manipulacije, npr. infiltraciju birača drugih naroda? Koliko bi to koštalo? U konačnici, time se ne rješava suštinski problem, čak i ako bi u predizborima bio postignut konsenzus oko jedinstvenog hrvatskog kandidata izborni sustav i dalje dopušta da ga preglasa većinski bošnjački korpus u Federaciji. Raspudićev prijedlog je eventualno tek djelomična obrana, a ne sustavno rješenje, kao što bi bila promjena Izbornog zakona ili hrvatska izborna jedinica. Uglavnom, ideja je jedna od boljih političkih inovacija koja je izašla u posljednje vrijeme na hrvatskoj sceni u BiH, pokazuje razumijevanje američkog političkog pragmatizma i želju da se hrvatska politika digne iznad stranačkih interesa. Najrealniji scenarij je da se neće realizirati u potpunosti za ove izbore, prekasno je, ali može poslužiti kao dugoročni pritisak na sve hrvatske aktere da razmišljaju o konsolidaciji.
Koliko političke stranke u BiH zapravo nude konkretne programe, a koliko se kampanje i dalje svode na retoriku i međusobne optužbe?
U BiH političke stranke i dalje dominantno nude više retorike i identitetskih optužbi nego konkretne, provedive programe. To je duboko ukorijenjen obrazac koji se ponavlja od izbora do izbora. Etnonacionalna retorika i optužbe čine glavninu kampanje, stranke mobiliziraju birače strahom od ‘drugog naroda’, preglasavanja, ugroženosti konstitutivnosti, separatizma ili ‘izdaje’. Recimo, HDZ i HNS naglašavaju legitimnost hrvatskog predstavnika i Izborni zakon, oporba, Lučić i petorka, optužuju Čovića za monopol i korupciju, dok bošnjačke stranke, SDA i DF, koriste narativ o građanskoj BiH i borbi protiv ‘nacionalizma’. U RS-u SNSD i oporba vode bitku oko Dodika i separatizma. Analize BTI-ja, Crisis Groupe ili OSCE pokazuju da se ovakva retorika pojačava u predizbornim periodima jer je učinkovita za mobilizaciju lojalne baze. Konkretni programi postoje na papiru, ali su rijetko središte kampanje. Većina programa su generički, dakle europski put, borba protiv korupcije, ekonomski rast, socijalna politika. Malo je detaljnih, kvantificiranih politika s rokovima, izvorima financiranja i mjerljivim indikatorima. Nažalost, općenito, čak i kada stranke imaju programe, birači ih slabo čitaju, odlučuju identitet, strah i stranačka mašinerija. Zašto je tako? Etnička podjela biračkog tijela čini da je lakše ‘prodavati’ identitet nego rezultate. Zatim tu je i slaba odgovornost birača, mnogi glasuju ‘za svoje’ unatoč korupciji i neuspjesima. Doduše, postoji napredak u nekim segmentima. Recimo, Lučićev strateški dokument je dobar primjer, ali u cjelini kampanje u BiH 80 do 90 posto je retorika i optužbi, a 10 do 20 posto konkretnih programa. Do sada sam bio izravni sudionik mnogih kampanja, od predsjedničke do lokalnih, to ne postoji nigdje. Prave promjene bi zahtijevale dublje reforme izbornog sustava, veću transparentnost i birače koji više kažnjavaju neispunjena obećanja. Dok se to ne dogodi, BiH će ostati zarobljena u politici straha i statusa quo.
Ako biste morali sažeti očekivanja građana u jednoj rečenici – što oni danas zapravo žele od politike u BiH?
Etnička pitanja, legitimno predstavljanje, preglasavanje i sl. ostaju važni, posebno među Hrvatima i Srbima. To mora biti riješeno. Tu nema kompromisa. Građani također žele da politika konačno počne rješavati stvarne probleme, a ne samo održavati podjele. Europski put mora biti konstanta svih politika unutar BiH. To je pitanje svih pitanja! Ukratko, građani žele rezultate, a ne samo identitetske bitke.
Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list
