Hip_Urednik
“Reci hvala.” “Pozdravi.” “Ispričaj se.” To su među prvim stvarima koje učimo djecu. Učimo ih da budu pristojna, da znaju pravila, da se lijepo ponašaju. I to je važno. Ali ponekad se pitam; učimo li ih dovoljno i onome što ne mogu naučiti jednom riječju?
Učimo li ih primijetiti kada je netko tužan?
Da zastanu prije nego što nekoga osude?
Da pokušaju razumjeti prije nego što donesu zaključak?
Da vide i ono dobro, čak i onda kada je nešto drugo puno glasnije?
Ponekad se čini da smo postali jako dobri u pronalaženju onog što nije dobro. Kao da smo postali društvo koje uvijek zna što je trebalo napraviti, tko je kriv i kako se sve moglo izbjeći. Je li nam postalo sve lakše pronaći neki razlog, a sve teže pronaći empatiju?
Gledamo li ljude ili njihove pogreške?
Odemo u park i vrlo brzo primijetimo dijete koje je gurnulo drugo dijete. Primijetimo roditelja koji je povisio glas. Nekoga tko nije reagirao onako kako bismo mi reagirali. I odjednom običan odlazak u park postane mala procjena tuđeg ponašanja. Na poslu ćemo možda prije primijetiti kolegu koji je zakasnio nego onoga koji je cijeli dan pomagao drugima. U odnosu ćemo se možda satima vraćati na jednu ružnu rečenicu, a zaboraviti deset lijepih. Na društvenim mrežama lakše ćemo zastati na nečijem neuspjehu nego na nečijem malom uspjehu. U tuđoj priči brzo ćemo pronaći ono što je netko napravio pogrešno, što je trebao drugačije i gdje je pogriješio.
A koliko često u istim tim situacijama primijetimo ono dobro? Dijete koje je nekome pomoglo. Osobu koja je zastala i saslušala drugoga. Kolegu koji je nekome olakšao dan. Partnera koji se potrudio, iako nije sve napravio savršeno. Nekoga tko se, unatoč vlastitim problemima, prema drugome ponio lijepo. Možda smo jednostavno navikli više primjećivati ono što je loše. I to nije neobično, jer ono što odstupa, što nas uznemiri ili iznenadi, prirodno nam privuče više pažnje. Ali problem nastaje kada loše postane jedino što vidimo. Kada više ne gledamo cijelu osobu, nego samo njezinu pogrešku. Zanemarimo nečiji cijeli trud, a fokusiramo se na jedan propust. Ne vidimo nečiji cijeli dan, ali vidimo jednu reakciju.
Zašto nam je lakše pronaći krivca nego razumjeti cijelu priču?
Dovoljno je otvoriti vijesti. Ispod naslova o strašnom zločinu netko će napisati: “Vjerojatno je to i zaslužila.” Ispod nezamislivo tragične nesreće, nerijetko ćemo vidjeti komentar: “Kad je roditeljima mobitel važniji od djece…” Netko javno progovori o depresiji ili anksioznosti, a vrlo brzo se pojave komentari kako danas svi imaju neku dijagnozu, kako bi ljudi trebali biti zahvalni ili jednostavno manje razmišljati. Ispod objava o vjeri raspravljaju oni koji ne vjeruju. Ispod nečije bolesti netko zna što je osoba trebala napraviti. Ispod tuđeg neuspjeha vrlo brzo pronađemo razlog. Kao da nekoliko rečenica i jedna fotografija mogu ispričati cijeli nečiji život. Ispod gotovo svake vijesti netko zna što je trebalo napraviti, tko je kriv i kako se sve moglo izbjeći. Kao da smo postali društvo koje vrlo brzo pronađe razlog, ali sve teže pronađe razumijevanje. I svaki put kada pročitam takve komentare, ne pitam se samo što se dogodilo ljudima o kojima pišemo. Pitam se što se događa s nama.
Kada nam odgovor daje „osjećaj kontrole“
Kada se dogodi nešto strašno, naš mozak gotovo instinktivno traži odgovor na pitanje: Zašto? Zašto baš njima? Kako se to dogodilo? Je li se moglo spriječiti? Na prvi pogled čini se da tražimo istinu. Ali zapravo, vrlo često tražimo nešto drugo. Tražimo sigurnost. Ako uspijemo pronaći nečiju pogrešku, lakše povjerujemo da se nama to neće dogoditi.
Jer mi bismo pazili…
Mi bismo drugačije odgojili dijete…
Mi bismo na vrijeme otišli…
Mi bismo donijeli drugačiju odluku…
Ali život nije uvijek tako jednostavan. Jedna od najvećih lekcija koje me moj posao naučio jest koliko malo zapravo znamo o ljudima. Koliko malo možemo znati o nečijem ponašanju ako promatramo jedan njegov trenutak. Jer mi vidimo odluku, ali ne vidimo godine koje su joj prethodile. Vidimo pogrešku, ali ne vidimo koliko se osoba prije toga trudila. Vidimo nečiju reakciju, ali ne znamo što joj se dogodilo tog dana. Vidimo roditelja koji je izgubio strpljenje, ali ne znamo koliko dugo već pokušava držati sve pod kontrolom.
To ne znači da svaku odluku trebamo opravdavati. Ne znači ni da ne trebamo reagirati kada je nešto pogrešno. Ali možda možemo naučiti razlikovati ono što znamo od onoga što pretpostavljamo. Mislim da bismo puno rjeđe donosili brze zaključke kada bismo znali ono što ljudi nose sa sobom, a što nikada ne stane u naslov jednog članka ili objavu na društvenim mrežama. Kada bismo znali cijelu priču. Problem je što u stvarnom životu tu priliku najčešće nemamo. Vidimo naslov. Pročitamo nekoliko rečenica. Čujemo jednu priču. Vidimo jednu reakciju. Pogledamo fotografiju. I uvjereni smo da znamo dovoljno. A zapravo ne znamo gotovo ništa.
Empatija ili pristojnost?
I tu se vraćam djeci. Vrlo rano ih učimo reći “hvala”, “molim”, “oprosti”. Učimo ih pozdraviti. Dijeliti. Biti pristojni. Ali ponekad ih učimo da to naprave mehanički. Jer tako treba. Jer je nama neugodno ako ne pozdrave. Jer ćemo se pitati što će drugi pomisliti o nama kao roditeljima. I potpuno razumijem taj osjećaj. Svatko od nas želi odgojiti pristojno dijete. Ali pristojnost nije isto što i empatija. Dijete može svaki put uredno reći “oprosti”, a da pritom ne razumije što znači povrijediti drugoga. Može podijeliti igračku zato što mora, a ne zato što razumije kako se drugi osjeća kada ga isključe iz igre. Može pozdraviti susjeda jer smo ga na to podsjetili, ali ne znati prepoznati kada je prijatelj tužan. Empatija ne počinje riječima, nego počinje onoga trenutka kada dijete nauči primjećivati osjećaje drugih ljudi. Kada ga ne pitamo samo: “Jesi li rekao oprosti?”, nego i: “Što misliš kako se sada osjećao tvoj prijatelj?” Kada ga ne učimo samo da podijeli čokoladu, nego da primijeti dijete koje uvijek sjedi samo. Kada ga ne učimo samo da bude pristojno, nego da bude čovjek. A to ne uče iz naših predavanja. Možemo im govoriti da budu ljubazna koliko god želimo. Ali oni će puno više naučiti iz onoga što vide. Kako razgovaramo s partnerom kada se ne slažemo. Kako se odnosimo prema blagajnici kada dugo čekamo. Kako govorimo o kolegi koji je pogriješio. Kako pričamo o susjedu koji živi drugačije. Kako komentiramo ljude na društvenim mrežama. Kako komentiramo vijesti koje čitamo. Kako reagiramo kada netko napravi nešto što se nama ne sviđa.
Ako kod kuće slušaju da je za svaku pogrešku netko “kriv”, teško će naučiti da iza pogreške postoji čovjek. Ako vide da ismijavamo ljude koji su drugačiji, teško će razumjeti zašto ne bi ismijavali prijatelja u školi. Djeca neće biti empatična zato što smo im rekli da budu. Postat će empatična zato što su odrastala uz odrasle koji su empatiju svakodnevno živjeli.
Što ako pokušamo prvo primijetiti ono dobro?
Živimo u vremenu ratova, nasilja, bolesti, nesreća i gubitaka. Čini mi se da nam je empatija potrebnija nego ikada prije. A istovremeno se čini kao da je imamo sve manje. Ili možda samo glasovi bez empatije danas dopiru dalje nego ikada prije. Vrlo često zaboravimo da iza svake vijesti postoji čovjek. Nečije dijete. Nečiji roditelj. Nečiji partner. Empatija ne znači da trebamo zatvoriti oči pred problemima. Ako dijete nekoga povrijedi, trebamo reagirati. Ako se događa nepravda, trebamo je prepoznati. Ako netko treba pomoć, trebamo je ponuditi. Ali postoji velika razlika između toga da primijetimo problem i toga da problem postane jedina stvar koju vidimo. Možda danas u parku možemo primijetiti i dijete koje je nekome pomoglo. Možda možemo vidjeti roditelja koji je već umoran, ali se trudi. Možda na poslu možemo primijetiti kolegu koji je nekome olakšao dan, a ne samo njegovu jednu pogrešku. Možda u odnosu možemo primijetiti sve ono što partner radi dobro, a ne samo ono što bismo voljeli promijeniti.
A kada pročitamo vijest o nečijoj tragediji, možda možemo na trenutak prestati tražiti krivca i pomisliti na ljude koji sada pate. Ne zato da bismo prestali tražiti odgovore. Nego da u traženju odgovora ne izgubimo čovjeka. A upravo je to ono što empatija znači. Možemo jasno osuditi nečiji postupak, a da pritom ne izgubimo suosjećanje prema onima koji pate. Možemo imati čvrste stavove, a da i dalje govorimo s poštovanjem. Jer vrlo je lako postati grub kada mislimo da smo u pravu. Puno je teže ostati čovjek.
Možda nam treba samo jedno drugačije pitanje
Ne možemo znati kako bismo reagirali u svakoj situaciji. Ne možemo razumjeti svačiji život. Ne moramo se sa svime slagati. Ali možemo zastati. I prije nego što prokomentiramo, osudimo ili ponudimo ono što mislimo da bi netko trebao napraviti, možemo se pitati: “Što bi meni trebalo da sam na njegovom mjestu?” Što bi trebalo meni:
…kao roditelju koji daje sve od sebe, a stalno ima osjećaj da nije dovoljno?
…kao djetetu koje je pogriješilo?
…kao zaposleniku koji je zapeo?
…kao osobi koja je izgubila nekoga?
…kao nekome tko se plaši?
…kao osobi koja se osjeća usamljeno?
…kao nekome tko se upravo pokušava sabrati i nastaviti dalje?
…kao osobi koja se bori s dijagnozom?
Vjerojatno nam ne bi trebala kritika. Ne bi nam trebalo pitanje koje nas podsjeća na ono što već boli. Ne bi nam trebalo objašnjenje kako smo trebali drugačije. Možda da ne tražimo krivca ondje gdje netko nosi već dovoljno tereta. Da zastanemo prije nego što zaključimo kako bismo mi sigurno postupili drugačije. Jer istina je da vrlo rijetko znamo kako bismo reagirali kada bismo živjeli nečiji život, a ne samo promatrali jedan njegov trenutak. I možda je upravo to ono što trebamo učiti našu djecu. Da vide trud iza onoga za što zahvaljuju. Da vide osobu iza pogreške. Da vide dijete iza ponašanja. Da vide roditelja iza njegovog umora. Da vide čovjeka iza priče koju su čuli. I možda isto trebamo učiti i sebe. Jer svijet neće postati bolji zato što ćemo prestati primjećivati ono što nije dobro. Postat će bolji kada uz ono što nije dobro počnemo ponovno primjećivati i ono što jest. Kada uz pogrešku vidimo trud. Uz teško ponašanje pokušamo ostaviti malo prostora za ono što ne znamo. Uz tuđu tragediju vidimo ljude koji pate. A uz sebe, umjesto svega što nismo napravili kako treba, primijetimo i ono što jesmo. Možda empatija počinje upravo tamo. Ne velikim riječima. Nego malim odmakom. Onim trenutkom prije nego odlučimo osuditi. Komentirati. Prije nego što odlučimo da smo sigurni da znamo nečiju cijelu priču. I možda već danas možemo pokušati nešto sasvim jednostavno: prije nego što primijetimo što nije u redu, pronaći jednu stvar koja jest. Možda ćemo tako polako početi gledati svijet drugačije. Ne savršenije. Samo malo više empatičnije.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
