Hip_Urednik
Planinar Tihomir Bebek iz Vojnića nedavno je osvojio Elbrus, najviši vrh Europe.
Dojmove s uspona Bebek je podijelio s javnošću u tekstu ispod kojeg prenosimo u cijelosti:
Put prema krovu Europe – Elbrus 5.642 m Uspon na Elbrus (5.642 m), najviši vrh Europe, ne počinje prvim korakom po snijegu, već mnogo ranije. Nakon leta iz Beograda u Tbilisi, glavni grad Gruzije, i kratkog upoznavanja grada, ekspedicija je starom vojnom cestom nastavila put prema Rusiji i selu Terskol, smještenom u podnožju moćnog kavkaskog diva.
Na ruskoj granici uslijedila je višesatna kontrola putnika i planinarske opreme, no unatoč strogim procedurama, profesionalnost i ljubaznost graničnih službenika ostavili su snažan dojam. Put prema planini potom je vodio kroz uređena polja, planinska sela i krajolike koji su rušili mnoge unaprijed stvorene predrasude.
Iz Terskola smo se prebacili u Azau (2.300 m), a zatim gondolama do Garabašija (3.800 m), odakle smo pješice stigli u visinski kamp na 4.070 metara. Sljedećih nekoliko dana bilo je posvećeno aklimatizaciji – najvažnijem dijelu svake visokogorske ekspedicije. Usponi do 4.500, a zatim i 5.100 metara, omogućili su organizmu prilagodbu na ekstremnu nadmorsku visinu. Upravo je kvalitetna aklimatizacija bila jedan od ključnih razloga uspješnog završnog uspona.
Ni završni uspon nije započeo prema planu. Jak vjetar i snijeg odgodili su polazak za jedan dan, a neizvjesnost je rasla iz sata u sat. U visokim planinama strpljenje je jednako važno kao fizička priprema. Kada se vrijeme napokon smirilo, započeo je završni uspon. Kretalo se u večernjim satima kako bi se vrh dosegnuo u ranim jutarnjim satima, kada su uvjeti najstabilniji. Noć je prolazila u ritmu sporih i odmjerenih koraka. Na toj visini svaki udah postaje napor, a svaki korak mala pobjeda.
Prvi obrisi zore dočekali su nas na sedlu između istočnog i zapadnog vrha Elbrusa. Slijedio je posljednji, najzahtjevniji dio uspona. Uz pomoć dereza, cepina i osiguranja preko fiksnog užeta savladavali smo strmu ledenu padinu, dok su hladnoća, vjetar i rijedak zrak neprestano podsjećali koliko priroda ovdje traži poštovanje. 16. srpnja stajao sam na vrhu Elbrusa – 5.642 metra, najvišoj točki Europe. U tom trenutku nestali su umor, hladnoća i iscrpljenost. Ostali su samo tišina, beskrajni pogledi na Kavkaz i osjećaj duboke zahvalnosti. Na krovu Europe ponosno se zavijorila zastava Grada Ljubuškog, kao simbol grada iz kojeg dolazim i mjesta koje nosim sa sobom gdje god krenem.
Na vrhu smo se zadržali svega nekoliko minuta – dovoljno za nekoliko fotografija i kratko uživanje u pogledu koji se pružao na nepregledne kavkaske vrhove. Temperatura od oko -23 °C i snažan vjetar nisu dopuštali duži ostanak, pa je ubrzo započeo silazak. Silazak je zahtijevao jednaku koncentraciju kao i uspon. U planinarstvu vrijedi nepisano pravilo da je vrh tek pola puta. Siguran povratak jednako je važan kao i samo osvajanje vrha. Nažalost, devet dana nakon našeg uspješnog uspona, upravo na Elbrusu život je izgubilo pet planinara iz Zenice. Njihova tragedija snažan je podsjetnik da se uvjeti na velikim visinama mogu promijeniti u samo nekoliko trenutaka. Planina ne bira između početnika i iskusnih – pred prirodom su i najbolji često nemoćni. To potvrđuje i nedavna tragedija na Broad Peaku (8.051 m) u Pakistanu, gdje je lavina usmrtila deset članova međunarodne ekspedicije koju je predvodio jedan od najpoznatijih svjetskih himalajaca, Nirmal “Nims” Purja.
Iskustvo, vrhunska oprema i dobra fizička priprema iznimno su važni, ali planina uvijek ima posljednju riječ. Zato joj se mora pristupati s poniznošću, odgovornošću i dubokim poštovanjem, nikada je ne uzimajući zdravo za gotovo. Upravo zbog poštovanja prema stradalim planinarima iz Zenice, koji su život izgubili samo devet dana nakon našeg uspona, nisam želio ranije objavljivati fotografije ni dojmove s Elbrusa.
Postoje trenuci kada uspjeh treba nakratko utišati kako bi se odala počast onima koji se s planine nisu vratili. Elbrus nije samo najviša planina Europe. To je mjesto koje čovjeka podsjeti koliko je priroda moćna, a čovjek malen. Nauči nas strpljenju, poniznosti i upornosti te pokaže da najveća pobjeda nije nad planinom, nego nad vlastitim granicama. Upravo zato uspomena na Elbrus ostaje mnogo više od osvojenog vrha – ostaje životna lekcija koja se nosi cijeloga života.
Šipovača portal
