Hip_Urednik
U selu Ratkovići u Kreševu, priča o povratku dijaspore u Bosnu i Hercegovinu dobiva konkretne obrise kroz iskustva obitelji Nujić iz Australije i Jozefine iz Švedske, koje, unatoč početnim sumnjama okoline, ne žale zbog svoje odluke. Umjesto očekivanog žaljenja, povratnici pronalaze dublji osjećaj zajedništva i pripadnosti, ističući da su, umjesto pogreške, možda trebali doći i ranije. Ovaj trend okuplja ljude iz različitih krajeva svijeta, uključujući Australiju, Austriju, Kanadu, Južnu Afriku, Švedsku i Njemačku, koji se vraćaju svojim korijenima.
Obitelj Nujić, čiji je povratak detaljno opisao Večernji list BiH, godinama je dolazila u Kreševo na godišnji odmor. Prekretnica se dogodila 2000. godine, kada im je, pri zaključavanju vrata stare obiteljske kuće prije povratka u Australiju, bilo iznimno žao. Taj trenutak probudio je ideju o trajnom povratku. Unatoč lijepoj kući pod hipotekom u Australiji, odlučili su je prodati i, u roku od tri tjedna, kupiti karte te se preseliti u Kreševo. U obitelji nitko nije oklijevao, a sinovima je promjena zvučala kao velika avantura.
Reakcije u Australiji bile su podijeljene, od onih koji su ih smatrali “nenormalnima” do onih koji su predviđali neuspjeh zbog navodne težine života u BiH. Međutim, majka Jasna ističe da “čovjek mora odlučiti gdje je njemu bolje”. Nisu imali velika očekivanja, poznavali su Kreševo i imali rodbinu, pa su jednostavno željeli živjeti normalan život. Danas, na pitanje jesu li ikada pomislili da su pogriješili, odgovaraju: “To još čekamo. Čak vidimo da bi možda bilo bolje da smo i prije došli.” Ono što su u Kreševu dobili, a u Australiji im je nedostajalo, jest spontana i duboka zajednica. Za razliku od “zakazanih kava” i masovno organiziranih susreta u Australiji, ovdje “samo pokucaš i svi ti otvore vrata za kavu,” što opisuju kao “jako lijepo.”
Majka Jasna naglašava da su iz Australije donijeli kulinarsku raznolikost i širu perspektivu. “Nije bolje ni lošije, samo je drugačije. Australija nije loša zemlja, ali naša država i naši ljudi imaju posebnu dušu, duh zajedništva, što je veoma teško naći u Australiji,” zaključuje.
Iz drugog kraja svijeta, iz Švedske, u isto je selo stigla i Jozefina, čiji povratak nije bio nagla odluka. Počeo je s čežnjom koja je rasla s godinama. “Otkako sam otišla, oduvijek sam sanjala povratak kući,” kaže Jozefina, dodajući da je, što je bila starija, sve više čeznula za domom i okolnim planinama. Dodatni motiv bila je želja da bude bliže roditeljima koji su starili, a izrazila je i nezadovoljstvo smjerom kojim ide “Zapad”. Njezin povratak bio je sporiji, dugotrajniji i prije svega unutarnji proces. Iako je život u Švedskoj tekao svojim tijekom, san o povratku je tinjao. Njezin običan dan u Kreševu ne razlikuje se mnogo od onog u inozemstvu – posao, kuća – ali naglašava da je “ljepše probuditi se svoj na svome” zbog osjećaja pripadnosti.
Ipak, Jozefina prepoznaje i prednosti života u Švedskoj koje ovdje nedostaju. Ističe digitaliziranu administraciju gdje nema “ganjanja papira” i sve se rješava online. Također bi poželjela jeftinije vrtiće, čije se cijene naplaćuju proporcionalno prihodima, kako bi bili pristupačni svima, što je sustav s kojim je radila godinama. Njezine su to pragmatične opservacije, a ne ideološke kritike, koje ukazuju na to kako sustav može štititi najranjivije.
U Ratkovićima se, tako, susreću različite priče o povratku, svaka s vlastitim razlozima i trenutkom odluke. Obitelj Nujić sažima zajednički osjećaj: “Svi bi voljeli nakratko možda nekamo otići, nešto novo vidjeti, ali svi su već rekli da nam nema dalje od Kreševa.” Za malo selo koje se na karti nađe jedino ako ga tražite, to je snažna potvrda da je dom tamo gdje je srce.
