Hip_Urednik
Jučer sam na jednom forumu, vidjevši prilog o propovijedi jednog svećenika po pitanjima braka, reagirao (priznajem) vrele glave i osudio preoštro njegovu propovijed, prije svega iritiran plebiscitarnom aklamacijom ljudi koji nisu vjernici, koji bez ostatka podržavaju teze koje po meni kao vjerniku nisu prihvatljive.
Nakon prospavane noći čovjek neke stvari sagledava drugačije (zato valja izbjegavati kratke forme komentiranja poglavito ovako osjetljivih tema /Mea culpa!) i odlučio sam se na jednu iscrpniju analizu koja u biti ne negira bit mojeg jučerašnji komentara nego stvari pokušava sagledati kroz niz aspekata što u „ad hoc“ komentaru nije moguće.
Iza mene je 43 godine braka koji je prolazio kroz teška razdoblja i koji je opstao jer smo se u životnim olujama za kormilom naše životne lađe izmjenjivali supruga i ja ovisno tko je u kojem trenutku bio sposobniji upravljati s obitelji.
Dodati ću tome deset godina mojeg života koja je obilježilo preko 500 svjedočenja Krista pred zaručnicima na zaručničkom tečaju u Splitu, Sinju i Supetru, gdje sam naglasak stavljao baš na onome što brak čini stabilnim i trajnim vodeći se rečenicom koja je temelj svega, jer nam Bog nije obećao ni bogat život, ni zdravlje, ni karijeru, ni „lipu ženu/muža i pametnu dicu“, ni roditelje pune razumijevanja…
Bog nam je obećao ono što smo mi jedni drugima „pred Bogom i ljudima“ obećali: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«
To je, uz moje bračno, još jedno iskustvo i poseban blagoslov kroz koje ću pokušati temeljitije dati svoj osvrt.
Naglašavam da nisam poslušao integralnu propovijed nego sam osvrt temeljio na dostupnim video klipovima na internetu.
JE LI IDEAL KRŠĆANSKOG BRAKA NEOVISNOST ILI UZAJAMNO DARIVANJE?
_______________________________________________________
Posljednjih dana jedna je svećenička propovijed izazvala burne reakcije u javnosti. Jedni je gotovo bezrezervno podržavaju, drugi je jednako žestoko osporavaju. Čitajući komentare, ponovno sam se uvjerio koliko brzo danas prestajemo razgovarati o izrečenome, a počinjemo se svrstavati.
Ja se ne želim svrstati.
Ne zanima me je li netko „feminist”, „tradicionalist”, „progresivac” ili bilo koja druga etiketa koju ćemo mu zalijepiti kako više ne bismo morali razmišljati o njegovim riječima.
Zanima me nešto drugo:
Što je istina o kršćanskom braku?
Svećenik čije su riječi izazvale polemiku korektno je naglasio da iznosi svoje osobno mišljenje, nastalo nakon dvadeset godina pastoralnog iskustva i susreta s ljudima čiji su se brakovi našli u ozbiljnim teškoćama. Posebno je govorio o ženama koje su, materijalno potpuno ovisne o mužu, ostajale zarobljene u odnosima u kojima muškarac vlada, gospodari i odlučuje, dok se od žene očekuje da šuti i sluša.
Takvu zabrinutost ne samo da mogu razumjeti nego je smatram vrijednom ozbiljnog promišljanja.
Jer žena nije muškarčevo vlasništvo.
Kršćanski brak ne daje muškarcu pravo gospodariti ženom.
Dostojanstvo muškarca i žene jednako je pred Bogom.
Materijalna nadmoć nikome ne daje pravo ponižavati, ucjenjivati ili kontrolirati drugoga.
Tu, za mene, nema prijepora.
Ali onda dolazimo do pitanja koje me muči.
Svećenik kaže da, prema njegovu osobnom mišljenju, nijedna žena ne bi trebala ući u brak ako nije obrazovana, zaposlena i ako nema „svoj kruh u rukama”. Potom govori da žena mora biti neovisna i emancipirana.
I tu se želim zaustaviti.
Ne zato da bih branio ovisnost žene o muškarcu.
Nego zato što se pitam: Je li neovisnost uopće ideal kršćanskog braka?
DVOJE NEOVISNIH ILI DVOJE KOJI SE DARUJU?
_______________________________________________________
Katolička Crkva ženidbu ne definira ekonomskim statusom supružnika, stupnjem njihova obrazovanja, njihovim zaposlenjem niti činjenicom imaju li vlastiti stan.
U samom središtu sakramenta nalazi se nešto mnogo dublje.
Slobodan pristanak.
Muškarac i žena slobodno se daju jedno drugome i slobodno jedno drugo primaju.
To „dajem ti sebe” jedna je od najradikalnijih rečenica koje čovjek može izgovoriti.
Ne kažem: „Dajem ti jedan dio svojega života.”
Ne kažem: „Bit ću s tobom dok nam odgovara.”
Ne kažem čak ni: „Volim te, ali moram ostati potpuno neovisan o tebi.”
Kažem: „Uzimam tebe i dajem ti sebe.”
Zato mi se čini da kršćanski brak ne počiva prvenstveno na neovisnosti, nego na slobodi koja je sposobna za darivanje.
A to nije isto.
Čovjek može biti potpuno neovisan i nesposoban voljeti.
Može imati stan, novac, diplomu, karijeru, bogat bankovni račun i savršeno organiziran život, a ipak biti potpuno nesposoban izgovoriti ono teško bračno „mi”.
Jer brak upravo od toga „ja” stvara „mi”.
Ne uništava osobu.
Ne poništava njezinu slobodu.
Ali slobodu više ne shvaća samo kao mogućnost da mogu živjeti bez tebe, nego i kao mogućnost da slobodno odlučim živjeti za tebe i s tobom.
A ŠTO AKO JEDAN POSTANE OVISAN O DRUGOME?
_______________________________________________________
Tu suvremena riječ „neovisnost” počinje pokazivati svoje granice.
Zamislimo mladu obrazovanu i zaposlenu ženu koja ulazi u brak potpuno financijski neovisna.
Dobiju troje djece.
Zajedno odluče da će ona nekoliko godina ostati kod kuće i posvetiti se djeci.
Odjednom više nema vlastitu plaću.
Je li postala manje vrijedna?
Je li njihov brak postao opasniji zato što ona materijalno ovisi o prihodu svojega muža?
Ili zamislimo obrnuto.
Muž doživi nesreću. Razboli se. Izgubi posao. Godinama ne može privređivati, dok žena radi i uzdržava obitelj.
Sada je on materijalno ovisan o njoj.
Je li time izgubio svoje dostojanstvo?
Naravno da nije.
Jer kršćanska ljubav ne pita: „Kako ću osigurati da te nikada ne trebam?”
Ona prije pita: „Hoćeš li moći računati na mene kada me budeš trebao?”
U tome je dramatična razlika.
Danas sam ja snažan, sutra možda ne ću biti.
Danas ja nosim tebe, sutra ćeš možda ti nositi mene.
Danas ja zarađujem više, sutra možda ne će biti tako.
Dođe bolest.
Dođe dijete.
Dođe nezaposlenost.
Dođe starost.
I na kraju života možda dođe trenutak kada čovjek kojega volimo više ne će moći sam ni ustati iz kreveta.
Što ćemo mu tada reći?
Da je trebao ostati neovisan?
Ne.
Upravo tada otkrivamo što znači ono davno izgovoreno:
u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.
PROBLEM NIJE OVISNOST. PROBLEM JE VLAST.
_______________________________________________________
Zato bih napravio razliku koju smatram presudnom.
Nije svaka ovisnost ponižavajuća.
Dijete ovisi o roditeljima.
Stari roditelji često počnu ovisiti o svojoj djeci.
Bolesni supružnik ovisi o zdravome.
Majka s malim djetetom može privremeno ovisiti o suprugovoj zaradi.
Suprug koji izgubi posao može ovisiti o supruzi.
Čovjek je, uostalom, biće odnosa. Nitko od nas nije otok potpune samodostatnosti. Problem počinje onda kada netko tuđu ovisnost pretvori u instrument vlasti.
„Ja zarađujem, zato ja odlučujem.”
„Bez mene nemaš ništa.”
„Šuti jer te ja uzdržavam.”
E, to više nije bračno zajedništvo.
To je dominacija.
I protiv toga treba govoriti glasno.
Ali odgovor na zloupotrebu ovisnosti nije nužno potpuna neovisnost supružnika.
Kršćanski odgovor je uzajamna odgovornost.
„OSTAVIT ĆE OCA I MAJKU”
_______________________________________________________
Sličnu nijansu vidim i u drugom dijelu propovijedi koji je izazvao mnogo reakcija.
Svećenik mladim bračnim parovima vrlo slikovito govori da „bježe” od roditelja, svekra, svekrve, punca i punice te da ne pristaju živjeti ni u istoj kući ili dvorištu. Kao razlog navodi dvadesetogodišnje iskustvo s roditeljskim miješanjem u brakove svoje djece.
Upozorenje razumijem.
I Sveto pismo kaže:
„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.”
Na taj se tekst i sam svećenik poziva.
Ali „ostaviti” roditelje ne mora nužno značiti promijeniti adresu.
Može čovjek živjeti petsto kilometara od majke, a da ona i dalje upravlja njegovim brakom.
A može živjeti na katu iznad svojih roditelja, poštovati ih i pomagati im, a istodobno imati potpuno jasnu svijest: moja žena i ja sada smo obitelj.
Problem, dakle, nije uvijek zid koji nas dijeli.
Problem može biti granica koju nikada nismo povukli.
Roditelji moraju dopustiti djeci da odrastu, a odrasla djeca moraju imati hrabrosti postati supružnici.
Ali to ne znači da generacije moramo udaljiti jedne od drugih.
Naprotiv, možda će jednoga dana upravo onaj otac i majka od kojih smo se morali zdravo osamostaliti trebati našu blizinu, pomoć i ruke.
A GDJE JE U SVEMU TOME MARIJIN „FIAT”?
_______________________________________________________
U ovoj raspravi mogao bi se prizvati Marijin:
„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.”
Ali bio bih vrlo oprezan.
Marijin Fiat nije argument za podređenost žene muškarcu.
Naprotiv.
Marija pita. Razmišlja. Sluša. I onda slobodno pristaje.
Nitko joj ne oduzima slobodu.
Ona je koristi.
Ali za što?
Da bi se darovala.
I upravo tu vidim prekrasnu poveznicu s kršćanskim brakom.
Najviši oblik slobode nije: „Ne trebam nikoga.”
Najviši oblik slobode možda je: „Mogu reći DA.”
Da Bogu.
Da čovjeku kojega volim.
Da djetetu koje dolazi.
Da odgovornosti.
Da žrtvi.
Da vjernosti onda kada ona prestane biti laka.
Kršćanstvo ne slavi neslobodu.
Ali ne slavi ni samodostatnost.
Slavi slobodu koja je toliko velika da se usuđuje postati dar.
NI FEMINIZAM NI ANTIFEMINIZAM
_______________________________________________________
Zato ovu raspravu ne bih vodio pitanjem je li jedan svećenik feminist ili nije.
To mi je zapravo najmanje zanimljivo.
Ne želim ni braniti svaku njegovu riječ niti je unaprijed odbacivati.
Njegovo pastoralno iskustvo zaslužuje poštovanje. Ako je tijekom dvadeset godina slušao desetke ili stotine žena koje su zbog potpune ekonomske nemoći ostajale zarobljene u ponižavajućim odnosima, bilo bi neozbiljno jednostavno odmahnuti rukom na njegovo upozorenje.
Ali pastoralno iskustvo, koliko god dragocjeno bilo, nije isto što i nauk Crkve.
Obrazovanje je dobro.
Sposobnost za rad je dobra.
Materijalna sigurnost je dobra.
Samostalnost u donošenju odluka je dobra.
Zdrava odvojenost od roditelja je dobra.
Ali ništa od toga samo po sebi nije temelj sakramentalnog braka.
Možemo imati dvoje visokoobrazovanih, zaposlenih, materijalno neovisnih ljudi u prekrasnom vlastitom stanu, stotinama kilometara udaljenih od roditelja, a da njihov brak bude pustinja.
I možemo imati dvoje skromnih ljudi, bez fakultetskih diploma i velikih prihoda, koji možda čak žive u kući zajedno sa starim roditeljima, a da njihov brak bude veličanstveno svjedočanstvo ljubavi, vjernosti i svetosti.
Jer uspješnost kršćanskog braka ne mjeri se prvenstveno kvadratima, diplomama i bankovnim računima.
Mjeri se nečim daleko zahtjevnijim.
Sposobnošću ljubiti.
MOŽDA SMO POSTAVILI POGREŠNO PITANJE
_______________________________________________________
Zato bih mladom čovjeku ili djevojci prije ženidbe svakako savjetovao:
Obrazuj se.
Nauči raditi.
Budi odgovoran prema novcu.
Nemoj dopustiti da tobom itko gospodari.
Nemoj ulaziti u brak samo zato što se bojiš ostati sam.
Ne dopusti roditeljima da upravljaju tvojim brakom.
Ali nakon svega toga postavio bih još nekoliko mnogo težih pitanja:
Znaš li darovati sebe?
Znaš li oprostiti?
Znaš li ostati kada postane teško?
Možeš li tuđu slabost nositi bez ponižavanja?
Možeš li dopustiti da netko jednoga dana nosi tvoju?
Možeš li svoje „ja” pretvoriti u „mi”, a da pritom ne izgubiš dostojanstvo vlastite osobe?
Jer možda najveća opasnost za današnji brak nije samo ovisnost.
Možda je jednako velika opasnost kultura koja nas odmalena uvjerava da je ideal života ne trebati nikoga.
Kršćanstvo govori nešto gotovo suprotno.
Govori o Bogu koji čovjeku dolazi ususret.
Govori o zajedništvu.
Govori o tijelu u kojem udovi trebaju jedni druge.
Govori o ljubavi koja nosi terete drugoga.
Govori o muškarcu i ženi koji više nisu dvoje nego jedno tijelo.
Zato, kada bih morao birati između dvije riječi kojima bih opisao ideal kršćanskog braka, ne bih izabrao ni ovisnost ni neovisnost.
Izabrao bih:
DARIVANJE.
Jer čovjek koji se daruje mora biti slobodan.
Ali upravo zato što je slobodan, više ne živi samo za sebe.
Možda je upravo u tome paradoks kršćanske ljubavi:
ne gubim sebe kada se darujem drugome.
Tek tada otkrivam koliko moja sloboda može biti velika.
Ivica Ursić
