Roditelji djece koja se rađaju sa srčanim manama koje zahtijevaju hitne operacije, a koje rade uglavnom strane klinike, zbog brige za zdravlje novorođenčadi prolaze kroz noćne more, a čitavu situaciju posebno im otežava činjenica da o svojim i pravima bolesnog djeteta manje više ne znaju ništa.
Grupa roditelja koja je prošla ili još uvijek prolazi kroz ovu kalvariju osnovala je Udruženje roditelja i djece s urođenim srčanim anomalijama, te za početak žele registrirati djecu s urođenim srčanim manama, djelovati kao podrška roditeljima u smislu informacija, savjeta, edukacija, piše Drukciji.ba
Novotravničanka Tanja Jukić član je Udruženja i od kraja prosinca zajedno s liječnicima u Sarajevu i Istanbulu borila se i izborila za život jednomjesečnog sina Vinka.
“Nakon što sam najprije rodila mrtvorođenče, druga trudnoća uspješno je prošla, te sam 28. 11. prošle godine u travničkoj bolnici na carski rez rodila svog Vinka. Ujutro pedijatarska vizita, sve dobro, beba proplakala, ali… Čuje se neki šum, imala sam neki osjećaj, znala sam da nešto nije u redu. Dječji kardiolog u Sarajevu rekao je da je riječ o kompleksnoj srčanoj mani, ali ja kad sam prvi put otišla u sarajevsku bolnicu s Vinkom, gledam druge bebe, sve izgledaju lošije od njega, ali samo on mora ići nekuda. Tada smo se između Beograda, Istanbula i Beča odlučili za Istanbul“, kazala je Jukić, te dodala da je onda krenula borba s papirologijom i neizvjesnost čekanja.
“Liječnik je poslao dokumentaciju prema federalnom Zavodu za zdravstveno osiguranje, napisao da je situacija urgentna i za četiri dana operacija je odobrena, a klinika u Istanbulu ju je prihvatila. Po nas je došao specijalni mali avion. Po dolasku u Istanbul novi šok – rekli su nam da će Vinko imati ne jednu, nego dvije operacije na otvorenom srcu. Doslovno su srce morali izvaditi na stol, popraviti ga i vratiti. Sve je, hvala Bogu, prošlo dobro, bio je 11 dana na odjelu intenzivne njege, moj mali borac se izborio i sa tri infekcije, i sad u petom mjesecu još će morati na jednu operaciju kako bi sve bilo završeno”, rekla je Jukić.
Velika sreća bila je, kaže, što je upoznala dvije majke koje su sve to prošle.
“Apsolutno ne znaš ništa i strah te za život vlastitog djeteta. Sreća pa sam pronašla dvije majke koje su prošle isto. Može meni moja majka stoput reći da će sve biti u redu, ali bila sam mirnija tek kad mi je to rekla Fatima, majka malog Darisa koji je imao istu dijagnozu ili majka Ivana. Zato sam se sad i aktivirala da pomognem drugim roditeljima koji budu morali na taj put”, rekla je.
Drugima bi, kaže, poručila, da ne pitaju treba li pomoći, nego da ako osjećaju potrebu jednostavno – pomognu.
“Koliko god novca da imate ne može biti dovoljno, a najgluplja rečenica koju netko može reći je “ako ti nešto treba reći”. Ako smatrate da trebate pomoći učinite to, odnosite novac ili recite ja mogu uraditi to ili to. Po zanimanju sam učiteljica, radim s djecom s poteškoćama, borac sam u životu i hoću pomoći roditeljima i djeci koji to sve budu morali proći. Za kraj, možda već sad drugi roditelji zajedno sa svojim djetetom vode bitku za svaki udah, stoga je vrlo važno da imaju pravovremenu informaciju”, kazala je Jukić za kraj.
