Hip_Urednik
Ako se potvrdi točnim, današnji pronalazak ostataka francuskog dobrovoljca Jean-Michela Nicoliera otvara novu, bolnu stranicu u dugom i kompliciranom slučaju Ovčare. Iako pronalazak posmrtnih ostataka donosi konačan trag jednoj od žrtava, istovremeno podsjeća koliko je pravda spora i koliko otvorenih pitanja i dalje tinja — osobito jer se, kako se tvrdi, glavni akter ove tragedije, Spasoje Petković zvani „Štuka“, i dalje kreće slobodno.
Spasoje Petković (Štuka) ime je koje se već godinama pojavljuje u istragama i javnim raspravama o događajima na Ovčari. Protiv njega je ranije podnesena kaznena prijava, a u beogradskim procesima i svjedočenjima Petković je bio uključen kao svjedok-pokajnik. Njegove su izjave, ali i protuizjave i kontradikcije u procesu, godinama izazivale sumnju i podjele: dio svjedočenja priznaje sudjelovanje u ubojstvima i nasilju, dok su istovremeno brojni svjedoci i istraživači isticali kako njegova verzija događaja nije potpuna i da su mnoge ključne činjenice prešućene ili iskrivljene.
Iz priloženih podataka proizlazi nekoliko ključnih i teških činjenica:
• Mnoge su žrtve s Ovčare godinama bile bez groba — pronalazak svih posmrtnih ostataka tek je djelomičan.
• Postoje svjedočenja koja povezuju Štuku s brutalnim ubojstvima, zlostavljanjima i drugim ratnim zločinima; istodobno, postupci pred nekim sudovima i razmjena svjedočenja u Srbiji otvorili su pitanja o valjanosti i opsegu onoga što je doista razotkriveno.
• Kritike prema institucijama ponavljaju se: sporo postupanje, mogućnosti manipulacije statusom svjedoka-suradnika, povlačenje potjernica i, u nekim slučajevima, oslobađajuće odluke ili odgađanja procesuiranja stvaraju dojam da prava istina i puni odgovor na pitanje odgovornosti nisu postignuti.
Ako se potvrdi točnim, otkriće Nicolierovih ostataka mora se iskoristiti kao poticaj za novu snagu u istrazi: za temeljitu forenzičku analizu, za ozbiljno ispitivanje svjedoka i aktera, i za međunarodnu suradnju u rješavanju rupa u dosjeima i sudskim spisima, te konačno za PROCESUIRANJE RATNIH ZLOČINACA. Obiteljima žrtava duguju se ne samo identificiranje posmrtnih ostataka, već i jasne odgovore o tome tko je naredio, tko je organizirao i tko je izvršavao zločine — te pravdu u obliku koncentriranog i nepristranog kaznenog progona.
Ako je istina da osoba protiv koje postoje toliko teške sumnje i optužbe još uvijek slobodno hoda, to predstavlja osobitu uvredu žrtvama i dodatni poticaj za civilno društvo, medije i nadležne institucije da zahtijevaju odgovore i akciju. Pravda ne smije biti selektivna niti podložna proceduralnim igrama; pronalazak novog dokaza, poput današnjeg identiteta Nicoliera, mora značiti i novi zamah istrazi i, konačno, odgovornost.
U novinama „Intervju“, od 29. studenog 1991. godine tiskanim u Srbiji, objavljen je razgovor s ratnim zločincem, ubojicom i psihopatom Petkovićem, gdje se jasno vidi da su njegov doseg ranjeni i nemoćni, to je doseg te kukavice.
„Ja sam običan, prosečan vojnik. Da mi je neko decembra prošle godine rekao da ću se boriti i ubijati, ubio bih ga. U to vreme sam razmišljao samo o devojkama i o tome kako ću da upišem Višu kriminalističku školu. A sada… Sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čoveka ili kokošku. Mogao bih da ubijem i tebe kad bi mi digao živac. Naučio sam da ubijam ovde jer drugačije ne bih preživeo.“
Još dodaje: „Ustaše su bili veoma dobri borci. Nimalo naivni kako su neki pričali, ali ih je bilo i drogiranih. Kad ih uhvatiš mnogi su plakali i molili. Ove zavoje što vidite po zglobovima, to nije rana, otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao, obične kukavice su. A bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, iz Zagreba, Samobora, Našica, a najviše iz Vukovara. Našli smo i jednog snajperistu Francuza, nekakve crnce i Šiptare.“
Štuka
Powered by WPeMatico
