Hip_Urednik
Ivan Radišić, dr. med., specijalist medicine rada, rođen je 1944. godine u Hamzićima. Njegov životni i profesionalni put svjedoči o snazi znanja, upornosti i dubokoj povezanosti s rodnim krajem. Od trošne školske učionice u Čerinu, preko gimnazijskih dana u Dubrovniku do Medicinskog fakulteta u Zagrebu, dr. Radišić je svojim radom i predanošću ostvario karijeru dugu više od pola stoljeća.
Kao liječnik opće medicine, a potom i specijalist medicine rada, posvetio je 52 godine brizi za čovjeka – njegovu bolest, ali i zdravlje. Vodio je Dom zdravlja „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu u najtežim ratnim vremenima, a i danas, u mirovini, ostaje simbol liječničkog poziva prožetog humanošću i odgovornošću.
Iako je profesionalni put ostvario daleko od Hercegovine, njegovo srce, kako sam kaže, nikada nije otišlo iz Hamzića. U razgovoru za Brotnjo.ba, dr. Radišić govori o svojim počecima, izazovima i vrijednostima koje su ga vodile kroz život te o vjeri u mlade Brotnjake koji nastavljaju put znanja i poštenja.
Kad se osvrnete na svoje djetinjstvo, što vam prvo dolazi pred oči?
Sve je započelo 1952. godine u Osnovnoj školi u Čerinu, u trošnoj zgradi s klimavim klupama. Bilo nas je 38 djevojčica i dječaka, odjevenih u pokrpanu i jeftinu odjeću, većinom bosi i pothranjeni. Iako smo živjeli u velikom siromaštvu, svi smo imali jednu zajedničku crtu – nevjerojatnu želju za učenjem. Znali smo da se jedino znanjem i radom može uspjeti.
Školski dani uvijek nose i svoje posebne mirise, glasove, slike. Kako pamtite to razdoblje?
Bilo je to vrijeme učitelja skromnog obrazovanja, često politički podobnih kadrova. Znali su zahtijevati da pjevamo pjesme o tadašnjim vođama, što nam nije bilo drago. Sjećam se kako sam dobio pljusku jer nisam htio promijeniti riječ „uopće“ u „uopšte“. Grozno iskustvo, ali poučno. Unatoč svemu, svi smo uspjeli završiti školu i mnogi od nas kasnije fakultete. Naša generacija bila je dokaz da volja i upornost nadjačavaju sve prepreke.
Kad mladi čovjek iz Hercegovine ode u “svijet”, što ga najviše oblikuje?
Moj put vodio je do Dubrovnika, a zatim Zagreba. Otac mi je rekao da ću u Dubrovniku raditi 24 sata dnevno, i bio je u pravu. Bilo je teško, ali ljubav prema znanju me nosila. Iako sam osjećao da zaostajem u nekim stvarima, upornost me vodila naprijed. Završio sam Medicinski fakultet u Zagrebu u redovnom roku i to razdoblje pamtim kao školu života, discipline i poniznosti.
Malo je zanimanja koja čovjek nosi i kad skine bijelu kutu. Medicina je svakako jedno od njih, zar ne?
Medicina je poziv koji nikada ne prestaje. Počeo sam kao liječnik opće medicine, danas bismo rekli obiteljski liječnik. U to vrijeme imali smo vrlo malo dijagnostičkih uređaja – liječnički pregled bio je temelj svega. Zanimljivo, tada nitko nije mogao operirati očnu mrenu, a danas se to radi rutinski. No, tadašnja medicina učila nas je ono što je neprocjenjivo – gledati čovjeka, ne samo bolest.
Kad netko toliko dugo radi s ljudima, često otkrije da zdravlje ne počinje u bolnici. Kad ste to Vi spoznali?
Nakon osam godina rada shvatio sam da je najbolji lijek prevencija. Većina bolesti ima korijen u pogrešnim navikama i nezdravom načinu života. Zato sam otišao na specijalizaciju iz medicine rada u Zagreb, gdje sam naučio koliko je važno djelovati prije nego što bolest nastane. Kasnije sam radio na zaštiti zdravlja radnika, uklanjanju štetnih faktora, suzbijanju alkoholizma, promicanju zdrave prehrane. Sve što sam činio bilo je u službi zdravijeg društva.
U kriznim vremenima zdravstvo često postaje prva crta obrane. Kako ste to doživjeli u svom radu?
Godine 1991. preuzeo sam funkciju ravnatelja Doma zdravlja „Đuro Đaković“. Bio je to rat, vrijeme razaranja, neizvjesnosti, ali i zajedništva. Sva ranija iskustva pomogla su mi da doprinesem organizaciji zdravstvene zaštite i obrani Domovine. Bila je to teška, ali i časna dužnost. Nakon toga sam još neko vrijeme radio kao specijalist medicine rada, a potom se, nakon 52 godine profesionalnog rada, povukao u mirovinu.
Unatoč dugom životu u Slavoniji, u vašim riječima uvijek se osjeti Hercegovina. Što Vam ona znači?
Istina je, ja nikad nisam otišao iz svojih Hamzića, iz Brotnja. Sadio sam vinograde sa susjedima, brao grožđe i pravio vino. Danas ta vina kušam s njihovim sinovima – vrsnim vinarima. Uvijek sam poštovao vrijednosti naših predaka: skromnost, poštenje, dobrotu, rad, vjeru i obitelj. To su temelji Hercegovine. Moji unuci najviše vole dolaziti u Hamziće – tamo se osjećaju slobodno, druže se iskreno i prepoznaju dobrotu ljudi. Posebno ih oduševljavaju naši suhozidi, ti kameni svjedoci snage i truda naših predaka. Za mene je to najljepša čipka Hercegovine.
Kad pogledate današnje Brotnjo, što vas najviše raduje?
Raduje me činjenica da je Brotnjo danas razvijena i kulturna sredina, s mnogo mladih i školovanih ljudi. Znanje je ključ svakog napretka. Ponosan sam na one koji vode našu općinu i županiju – rade s puno energije i odgovornosti, podupiru obrazovanje i prepoznaju potrebe zajednice. To je zalog uspješne budućnosti.
Nakon svih tih godina, iskustva i rada s ljudima – što biste poručili mladima?
Cijenite obrazovanje, budite skromni, pošteni i ustrajni. Njegujte ono što su nam preci ostavili – vjeru, rad i obitelj. Ne zaboravite svoje korijene, jer u njima je snaga. I zapamtite, u svakoj profesiji, u svakom pozivu vrijedi isto pravilo: samo dobar čovjek može biti dobar liječnik, učitelj, radnik ili vođa.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
Powered by WPeMatico
