Neposredno prije ulaska u Posušje, ispred kružnoga toka, putokaz je za sestru Ljubicu Kovač. S. Ljubica preminula je 6. siječnja, no iza nje ostala je golema baština i proizvodnja čajeva, ljekovitog bilja, tinktura i masti nastavlja se i nakon njezine smrti. Skrećemo na cesticu koja kroz mali šumarak vodi do Batina, tj. zaseoka Rižinovići i kuće s. Ljubice Kovač. Nakon tristotinjak metara, između tek prolistala drveća, vidi se krov kuće. Prilazimo i ostajemo iznenađeni brojem parkiranih automobila na prilazu kući.
– Pa ovo je isto kao i kada je ovdje bila s. Ljubica – govorimo pozdravljajući Željku Lončar i Danijelu Vlašić, direktorice tvrtke “Bilje s. Ljubice”. One su naslijedile proizvodnju i preradu bilja po recepturi s. Ljubice Kovač i bile njezine najvažnije pomagačice do konca života.
– Da, raduje nas da ljudi i dalje dolaze i pomažemo im upravo onako kao što nas je s. Ljubica naučila – kažu nam njih dvije, odvodeći nas u novu zgradu, tik do kuće u kojoj je živjela s. Ljubica, a u koju se preselila proizvodnja i ljekarna prije otprilike godinu dana.
Odmah po ulasku naći ćete se u miomirisnom oblaku ljekovitog bilja, a na samome ulazu nalazi se fotografija s. Ljubice i knjiga dojmova, koju smo odmah prelistali. Zahvala za zahvalom, svjedočanstvo za svjedočanstvom, izlječenje za izlječenjem… Nižu se različiti rukopisi, posjetitelji zahvaljuju na pomoći i svemu što je s. Ljubica učinila za njih tijekom života.
– Ljekarna je otvorena svaki dan i u ponudi je sve ono što je bilo i kada je s. Ljubica bila među nama. Također, ljudi dolaze na “namještanje želuca”, po kojemu je časna Ljubica bila poznata. Obučila je svoje suradnice i one sada primaju ljude koji imaju problema s podignutim želucem – kaže nam Danijela Vlašić, dodajući kako je sve ostalo isto, osim previjanja rana najtežim bolesnicima, što je s. Ljubica radila s ljubavlju i poniznošću – prenosi Ljubuški portal
Dok razgovaramo u ljekarni, zvoni telefon i upisuju se termini za “namještanje želuca”.
Sjećamo se kako nam je s. Ljubica pričala da najviše problema dolazi upravo od želuca koji je “pobjegao” prema gore i ispod rebara. Ona je taj svoj dar otkrila 1972. u Dubrovniku, kada je spustila prvi želudac.
– U Dubrovniku smo imali vrtić s 85 djece. Jedna je majka, koja je dolazila po dijete, bila jako slaba, osjećala se vrlo loše. Pitala sam je što joj je, a ona je kazala da nitko ne zna, jer je po nalazima zdrava, a ne može hodati, jer se ruši od slabosti. Nikad prije toga nisam vidjela kako netko spušta želudac, ali sam dosta knjiga pročitala kako bih pronašla glavne točke želuca, no nigdje u medicinskoj literaturi to nisam pronašla. Rekla mi je kako je boli iza lijeve lopatice i na dlanu. Dobro sam je izmasirala i polegla na stol te tražila gdje kuca želudac. Pronašla sam ga gore ispod prsne kosti. Spustila sam ga na mjesto masažama, a žena je dobila zraka – pričala nam je s. Ljubica svoje prvo iskustvo, naglašavajući kako želudac mora biti iznad pupka.
Toj je ženi stavila pojas kako bi on onemogućio želudac da se ponovno vrati gore i ona se vratila nakon 15 dana posve preporođena.
– Nakon nje došla je još jedna žena i tako dalje… Zatrpala sam se poslom – kazivala nam je s. Ljubica, dodajući kako se problemi sa želucem događaju najviše zbog stresa te je mnoge psihičke probleme ljudima rješavala upravo “spuštanjem želuca”.
Bilo je liječnika koji su sumnjičavo vrtjeli glavom na tu njezinu praksu, no kada bi došli kod nje na pregled i kada bi im časna Ljubica pokazala kako to radi, a nekima i “spustila” želudac, vrlo bi brzo prihvatili njezin način liječenja.
– Nikada nikome ništa nije odmoglo. Štoviše, ljudi su nam se vraćali uvijek s pozitivnim svjedočanstvima. Tako je i danas. Nastavljamo raditi upravo no što nas je naučila časna Ljubica, s kojom smo zajedno provele gotovo dva desetljeća – kaže nam Željka Lončar.
Željeli smo vidjeti kako se rade čajevi, tinkture, kreme, pa nas Monika Kukić, voditeljica proizvodnje, odvodi u mali pogon.
– Ovdje ne možete bez kape, ali dobro se vidi kroz staklena vrata – pokazuje nam dio gdje se pakiraju čajevi, kojih sad već ima 15-ak, a namijenjeni su olakšavanju raznoraznih tegoba i zdravstvenih problema.
Bilje se, kako nam je pričala s. Ljubica, prikuplja na hercegovačkim livadama, a nešto dolazi i iz Dalmacije.
– Proizvodimo onoliko koliko imamo supstance. Evo, ovdje se puni imuno-med, kojega ćemo proizvesti samo onoliko koliko otkupimo meda od domaćih pčelara i ni grama više. Nema dodavanja meda iz Kine – s osmijehom pokazuje Monika Kukić, dok jedna od 20 djelatnica strpljivo puni dozu po dozu medom koji polako teče iz inox bačve.
- Ljubica Bernardica Kovač nije ni sanjala da će se jednoga dana baviti liječenjem ljudi, a još manje da će postati najpoznatija “hercegovačka ljekaruša”. Pričala nam je da je samo željela biti redovnica i obična Božja službenica, no Bog joj je očigledno namijenio drukčiji put. Naime, nakon što je otišla u samostan, bila je primorana nakratko ga napustiti kako bi pomogla bolesnim roditeljima.
– Osam godina nisam dolazila kući, jer mi je otac branio ići u samostan. Jako me volio i bojala sam se da mi neće dopustiti vratiti se. Bilo je tako dok mama nije pala i slomila ključnu kost i rebra pa me rodica iz Mostara pozvala da dođem vidjeti majku, jer je bila jako loše. Tati je sve poispadalo iz ruku kad me vidio. Zagrlio me i plakao, plakao – pričala nam je sestra Ljubica, koja je tada vidjela da su joj roditelji jako bolesni i posve nemoćni.
– Mama je imala Parkinsonovu bolest, a tada je bolovao od teške anemije. Zamolila sam poglavaricu samostana da me pusti kako bih se brinula o roditeljima i dopustili su mi biti godinu dana s njima. Onda sam morala moliti Kongregaciju redovnika u Rimu i od njih sam dobila dopuštenje dok potreba traje. Bilo mi je vrlo teško ostaviti samostan. Toliko sam voljela svoje zvanje i samostan, ali Bog je sa mnom imao drugi plan i vodio me svojim putem premda mi nije bilo svejedno. Ali nisam ustuknula. Slijedila sam Njegov put. Nikad nisam posumnjala u svoje zvanje ili bila nesretna. Ali kad sam vidjela roditelje u teškom materijalnom i fizičkom stanju, morala sam im pomoći – pričala nam je s. Ljubica, svjedočeći kako je za dvije godine podigla roditelje na noge, ali tada su u njihovu kuću u Batin počeli dolaziti bolesni ljudi da i njima pomogne.
Prva je bila žena s djetetom oboljelim od teškog bronhitisa, koja je te 1989. godine došla i rekla kako joj dijete umire i da ne želi otići dok još časna Ljubica ne pripravi lijek.
– Rekla sam joj da nemam ništa, ali moja mama dobro je poznavala biljke i trave, valjda je to naslijedila jer je moja baka imala ujaka fratra, fra Silvestra Kutlešu, koji se bavio liječenjem ljekovitim biljem. Mama mi je rekla gdje ću pronaći te biljke. Samljela sam ih, stavila u posudu s medom i dodala malo vode, da sve pokrije. Onda je malo prokuhalo na štednjaku i ostavila sam poklopljeno te procijedila ujutro.
Došla je ponovno ta gospođa i dala sam joj pola litre toga sirupa, neka pokuša s njime, jer je dječak bio jako slab, gotovo na umoru. Rekla sam joj da mu daje polako na žličicu, kap po kap svakih pet minuta. Cijelu noć i dan davala mu je tako i on se podigao na noge i progledao. Povratio je grozan sekret koji mu je bio začepio bronhe. Vodila ga je liječniku i rekli su da je ozdravio. Nakon toga došla mi je druga gospođa, pa sam počela pripravljati sirupe samo za bronhitis… – pričala nam je s. Ljubica za jednog od naših posjeta njezinoj rodnoj kući u Batinu.
Danas je, dakako, sve drukčije. Proizvodnja se modernizirala, ali se još uvijek radi sve ručno, od branja, prerade i pakiranja. Tako da je svaki proizvod na neki način unikat, a k tome svi imaju i potrebne zdravstvene certifikate, jer se mogu nabaviti u ljekarnama diljem BiH i Hrvatske.
Odlazimo u “ordinaciju” časne Ljubice, koja se nalazi na katu njezine rodne kuće. U prizemlju je čekaonica, u kojoj je uvijek bilo ljudi. Mnogi su za lijepa vremena sjedili u dvorištu, s uvijek uređenim i zelenim travnjakom. Za pregled i prije kod s. Ljubice i sad potrebno se najaviti, ali mnogi to ne znaju pa dolaze nenajavljeni.
– Časna Ljubica nikada nikoga nije odbila. A svakog tko je došao slušala je do njegove posljednje rečenice. Nikoga nije prekidala, makar govorio i satima. Imala je beskrajno strpljenje – priča nam Danijela Vlašić, dodajući kako su one, kao njezine pomagačice, znale padati od umora, ali s. Ljubica je primala bolesnike ponekad čak do 23 sata uvečer.
I sama je znala povremeno bolovati od nekih bolesti, ali nikad se nije žalila. Nije je, naravno, zaobišla niti korona, zbog koje je završila i u splitskoj bolnici.
– Kad sam izlazila iz bolnice, sinulo mi je da je protiv korone najbolja kombinacija klinčića i slatkog pelina, pa smo odmah napravili tu tinkturu i pokazala se odličnom – pričala nam je tada nasmijana s. Ljubica, podsjećajući malo na sv. Hildegardu, koja je recepte za svoje ljekovite recepture dobivala božjim nadahnućem i nakon 850 godina njezine se su prehrambene i zdravstvene preporuke postale pravi hit. Zacijelo će tako biti i sa s. Ljubicom Kovač iz Batina kod Posušja, koja za svoj rad nikada i nikome nije uzela niti jedan novčić.
– Ljudi bi iz zahvalnosti ostavljali novac na najčudnijim mjestima, ispod tegli s cvijećem, između knjiga na polici, ali časna nije htjela uzeti ništa, pa smo to darivali siromašnima – kazuju nam njezine pomoćnice i nasljednice Željka Lovrić i Danijela Vlašić, dok smo sjedili u “ordinaciji”, tj. malenoj sobici na katu rodne kuće s. Ljubice Kovač.
Listali smo albume s njezinim fotografijama i fotografijama pacijenata koji su dolazili u najvećim mukama. Primjerice, s teškim i dubokim ranama na nogama, koje je ona previjala i mazala kremama koje je sama proizvela.
– Katkad je to bilo tako teško gledati i tako bi zaudaralo da bi se mi svi razbježali van, ali časna Ljubica ostajala je i strpljivo previjala tako teške bolesnike – kažu nam njezine suradnice, pa su nas fotografije podsjetile na Majku Terezu i njezin rad s gubavcima.
Na stolu s. Ljubice gotovo je sve kako je ona ostavila i stječe se dojam kao da će se vratiti za nekoliko minuta. Recepti ispisani njezinom rukom i neizbježna zdjela puna bombona, za koju je svojim pomoćnicama govorila da uvijek mora biti ondje zbog ljudi koji dolaze.
Nikada nikoga nije odbila, a bilo je bolesnika i s teškim psihičkim i duhovnim problemima. Uz pripravke uvijek je naglašavala kako ozdravljenja nema bez molitve i molila je zajedno s ljudima koji bi joj dolazili, a svaki je dan molila za sve njih i njihovo ozdravljenje. – prenosi Ljubuški portal
Svakoga dana išla je na misu – kažu njezine suradnice, koje i same svaki radni dan započinju zajedničkom molitvom krunice, baš onako kako ih je naučila s. Ljubica i ostavila im to u nasljeđe.
Ljubica Kovač sahranjena je u grobnici s ostalim redovnicama na splitskom groblju Lovrinac, no upravo onaj dio njezine rodne kuće koji je koristila za rad s ljudima i gdje je provodila najviše vremena, uredit će se u spomen-sobu. Odnosno, ostat će sve onako kao što je i bilo.
Iz Batina, preko Posušja, prolazimo kroz Kočerin i zaustavljamo se kod fra Marija Knezovića, poznatog novinara i medijskog djelatnika, koji je vrlo dobro poznavao s. Ljubicu Kovač.
– Kad razmišljam o njezinu poslanju, u srce mi dolazi svetopisamska poruka o različitim darovima, a istom Duhu. Ona je svoj dar pomaganja ljudima ostvarila u okrilju crkvenoga razumijevanja za tu službu. Uvijek se držala načela da ljudi liječe, a Bog ozdravlja. Ona je, osim tijela, svojim pristupom bila i terapija za dušu. Mnogima je u nevoljama bila put do Boga i sakramenata. Uz to, ona je bila dobrotvorka. Na njezinim vratima bili su potrebiti kojima je i materijalno pomagala. Svojim suradnicima ostavlja nastaviti tim putem.
Oni koje je podučila nastavljaju tu plemenitu aktivnost. To i jest njezina dodatna veličina što je suradnice kvalificirala činiti ono što je ona činila. Oni koji i sad odu u Batin kod Posušja to će i osjetiti – kazao nam je fra Mario Knezović o s. Ljubici Bernardici Kovač, “hercegovačkoj sv. Hildegardi”, čija će baština, nakon njezina skromnog i jednostavnog života, tek postati važna i vrednovana.
