Dok slušate Ljubu Radića (67) iz Marine kod Trogira, čovjeka koji je u životu pregrmio četrdesetak operacija pod općom anestezijom, pobijedio nekoliko karcinoma i jedanaest lomova ekstremiteta nakon teške prometne nesreće, pregrmio amputaciju svih prstiju na nogama i preživljava “mali milijun” drugih dijagnoza – ne znate biste li ga sažalijevali ili mu se divili.
No, Ljubo ne traži ni jedno ni drugo; ne traži čak ni novčanu pomoć, iako on i supruga troše cijelu njezinu mirovinu na lijekove. Jednostavno, sve nam je o svojem zdravstvenom statusu ispričao zato što smo ga pitali; a možda malo i da ohrabri druge. Mada je malo tko nalik njemu, barem među živima.
– Kažem ja u šali mojima da nisam bija još jedino u rodilištu. I na psihijatriji – veli Radić.
Dočekuje nas ispred kuće u Marini, kreće se uz pomoć štapa, ali “žvelto”. Bagulinom pokazuje put ceste:
– Tu, prije dvadeset godin, točno tu me pokupija motor. Udrija me straga, ja san isto bija na motoru, i učinija mi jedanaest lomova. Nema šta nisam slomija; a taman san se počeja oporavljat od ko-zna-koje operacije apscesa (ciste) na debelom crijevu, kad san bija dobija još i sepsu, emboliju. MRSA-u, bolničku bakteriju – počinje ovaj žilavi Marinac svoju potresnu priču. Njegove su konstantne nevolje sa zdravljem započele na prijelazu tisućljeća, i jedna se dijagnoza stalno “lijepila” za prethodnu. Kao stroj koji se sustavno kvari, ali ipak – vozi dalje
.
Rodio se kao zdrav dječak prije 67 godina, završio zanat za armirača, radio je u struci, u trogirskom “Graditelju” dok nije propao početkom devedesetih. Onda prelazi u privatnike; preživio je i rat, eh da, na jednoj je noćnoj straži “navukao” sarkoidozu pluća, veli da ga je onomad spasila stručnost, prisebnost i humanost danas umirovljene pulmologinje dr. Kornelije Miše, i tridesetak skupih injekcija koje je uspio dobiti milošću sustava. Tada se pojavila i tuberkuloza, veli, doktor Ivo Jerković, kao vrsni dijagnostičar i specijalist, naložio je uzorkovanje urina trideset dana uzastopce. Dijagnoza je bila teška infekcija bubrega i TBC pluća.
– Na snimci su mi pluća izgledala ka lancun izrešetan mitraljezom – smije se Radić, kao da priča šalu.
Možda ga je baš taj njegov vedar duh – uz one kvalitetne “tvorničke postavke” – i održao iznad površine, na ovom svijetu. Jer u djetinjstvu nije pobolijevao, dapače, hranio se verdurom iz vrta svojih roditelja, jeo je meso “svojih beštija”, a i majka ga je dojila do njegove četvrte godine. Neka “caka” mora postojati, jer danas je lakše nabrojiti koju dijagnozu – nema. A ipak žilavo opstaje, da vrag ne čuje.
Na taj TBC poslije se nadovezao hepatitis, lijekovi su oštetili jetru, koja se, srećom, ipak rekuperala. Radić drži da su njegovi istinski problemi sa zdravljem, dakle, započeli s apscesom debelog crijeva, s kojim je kuburio skoro dvadeset godina, mjesece i mjesece proveo je na CIT-u, dok mu ga dr. Kulenović konačno nije “zacementirao”. I rečenu MRSA-u te sepsu pregrmio je usput.
Dakle, možda bi se on tog čišćenja ciste koja se stalno vraćala danas još i mutno sjećao, da mu se dvije godine nakon prve cistične epizode nije dogodio strahotna prometna nesreća tik ispred kuće. Tada je već radio kao privatnik, obrađivao je kamen.
– Udarac je bija takav da mi je desna ruka visila na koži, bila je kompletna pareza desne noge, neki likari su mi rekli da nikad neću moć samostalno hodat, niti desnom rukom dotaknit lice. Slomljeni su mi bili: ruka, noga na četri mista, rame, lakat, šaka i četri prsta. Pun sam željeza, ali funkcioniram; tu me spasija doktor Vladimir Boschi. I moja luda glava, koja je jedan dan iz dišpeta odlučila dignit me iz kolica. Tada san sam uspija proć 700 metara prema Marini i vratit se. Iduću večer san otiša u maslinik i tuka macon, desnom rukom. I tako nastavija svaku večer, unatoč bolovima, onom unesrećenom rukom, dok nisan ojača tu desnicu. Poslin san i dalje radija kamen s njom, nedavno sam sa ženom otiša gori na zemlju, posadija osamdeset stabala smokav, višnje, trišnje i dva avokada – ponosno nabraja Ljubo.
Ipak, od prometne nesreće (u kojoj je onaj koji ga je udario, ironično, slomio samo kažiprst) trpi konstantne bolove, zbog kojih pije dnevno čak četiri Tramala. Znamo da će iole upućeni “zinuti”: to je opioidni analgetik, droga.
– Je, zezaju me neki da sam narkoman, jer ima dana kad ih popijem šest. Ali bolovi su takvi da mi taj lijek triba. Uostalom, šta je to prema 25 tableta dnevno, koliko ih ukupno pijen? Bez inzulinskih injekcija. Jer, nakon prometne dobija san šećer. Teški oblik dijabetesa, u bolnici “Vuk Vrhovec” čudili su se kako stojin na nogama. Nekad se čudim i ja, ali eto, i bez prstiju (amputirani su mu nožni prsti, nap. a.) stojin, hodam, čak i vozim. Triba samo imat dobre patike, sa debelin uloškom. Ništa postole za invalide, Bože sačuvaj. Samo dobre patike, sto eura san ih platija, ali miritaju – namiguje naš sugovornik, kojega nam je sve teže nazivati “pacijentom”.
Jer, Ljubo Radić pravi je fajter. I vjernik.
– Virujen u Boga, zbog toga nisan moga u bivšem sistemu postat poslovođa. Nisu me proganjali zato šta iden u crkvu, to ne mogu reć, niko mi nije branija. Jedino su me onemogućili da napredujem u hijerarhiji – prisjeća se onoga davnog, skoro već zaboravljenog.
Možda mu zato Bog danas vraća dug, odužuje se za odanost. Ljubo vjeruje da ima Boga, ali je svjestan da samo Hajduk živi vječno. Zato krotko pije lijekove, među kojima su i oni za… Ah, teško je pobrojiti. Prvi mu pada na pamet lijek za razrjeđivanje krvi, kojega iz džepa plaća 40 eura mjesečno.
No, Bog je rekao: “Čuvaj se i čuvat ću te.”
– Šta me još snašlo? Šta nije! Kad mi je 2003. doktor Boschi spasija ruku, snaša me rak debelog crijeva. Tu me spašava opet čudo od doktora, dr. Stipislav Jadrijević; on me operira. Ali eto đavlu, dobija san rak mokraćnog kanala, operiran sam u “Sestara milosrdnica” kod profesora dr. Igora Tomaškovića; i dandanas svaka tri miseca idem tamo na bužiranje radi stabilizacije uretre. Doktor Tomašković me spasija od nošenja kesice za urin, fala i njemu – ne propušta izraziti zahvalnost skromni Radić, kojega je uslijed svih nevolja i nevoljica sustavno iscrpljivao dijabetes.
– Počele su mi odumirat noge, prsti su mi propadali jer kapilare nisu više vodile “život” u moje noge. Jedna mi je doktorica u Šibeniku rekla: “Radiću, morat ćemo kidat noge do kolina”, a ja san joj reka: “Kidaj ti to svom ćaći.”
I nazva prijatelja, doktora Jakšu Filipovića u Zagreb, koji mi je staloženo reka: “Dođi ujutro.”
I doša san, sin me doveza u Zagreb k njemu. On mi je “ispuva vene”, spasija noge. Ali prste, njih je tribalo kidat, i ja san reka da ih maknu odma sve. Žaj mi je šta san triba proživljavat skidanje dva po dva prsta, i to ponekad bez opće anestezije, samo pod lokalnom. To je neugodan osjećaj, kad si svjestan da ti prste skidaju. Al eto, opet hodam, dobre patike i nema straja. Jedino me nekad noću boli koža, ka da san u vriloj vodi. A ima i dana kad noge uopće ne osjećam – sažima Radić.
Nedavno je u Šibeniku operirao dvostruku očnu mrenu, to je prošlo gotovo idealno, ali – otkrili su mu pritom vodu u jednom oku. Usput, petnaestak godina nakon operacije karcinoma debelog crijeva pojavila mu se i krv u stolici. Sve će to on, veli pregrmjeti; još nije niti zaokružio bilancu na pedeset operacija pod općom anestezijom (one pod lokalnom niti ne broji). No ponešto ga ljuti.
– Zaboravija san reć da san ima i infarkt, tada me liječnica na Hitnoj nije tila pregledat jer nisam pa u nesvijest, niti san dovoljno zapomaga; poslin joj je bilo neugodno. Takav sam čovik, Bogu ću se pomolit, ali kukat neću.
Ono šta me puno ljuti je – čekanje. Naš zdravstveni sustav je takav da možeš imat “povratnički karcinom” i požurnicu za hitni pregled, a stave te na red za šest miseci. A za ovu vodu u oku? Tu sam naručen tek za osam miseci. A tribalo me riješit “jučer”.
Imamo odlične likare, ali ima i onih koji te ne obadaju. Oni su promašili profesiju. I ne mogu virovat da mi penzioneri moramo kupovat lijekove koji nam tribaju da bi se održali na životu. I da, unatoč mnogim besplatnim pretragama, ipak za svaki neophodan odlazak u Zagreb moran imat petsto eura. Tu me spašavaju sinovi…
Najviše me ljuti kad vidin da mi žena nakon 35 godina rada u praonici hotela “Medena” ima 200 eura mirovine. Pa ko može živit s tim, ako je sam? A nikad nije bila na bolovanju; kičmu je operirala i pokrila se slobodnim danima i godišnjim odmorom, pa nazad na posal. Kasnije je dobila šest bajpasi i dva stenta. Imam i ja dva stenta, to san zaboravija reć – sjeti se Ljubo, čija je supruga nedavno doživjela pad, i tom prilikom prsnuće bubrega i mokraćnog mjehura. Baš pegula, reklo bi se.
Ipak, Radići idu dalje.
– Likari su mi prestali govorit da prestanem pušit, jer znaju da sam tu tvrdoglav. Popušin dvi, dvi i po kutije ako ništa ne radim, a do kutije dnevno ako san zauzet. A nastojim bit zauzet, iden u ribe, u masline, bavin se zemljom i kamenom. Šta ću, cigarete su mi još jedini luksuz u životu. Sve znam, nemojte zamirit – sliježe ramenima Marinac Radić.
Ipak, ozdravi od svake boli kad je sa svojima: suprugom, sinovima, nevjestom i četvero unučadi. Svi žive u istoj kući, režije se pokriju iz zajedničkog budžeta, uživa u malim stvarima, svakodnevnom suživotu familije i njihovih životinja, imaju nesilice, pse i mačke.
– Najsritniji sam čovik na svitu. To napišite – ozbiljno će Ljubo Radić, čovjek zdravog duha iz Marine.
Objava Ljubo Radić pregrmio je 40-ak operacija, pobijedio više karcinoma i sto drugih dijagnoza. I ne žali se: ‘Nasritniji sam na svitu‘ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.