Ante Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. godine, iz zasjede, u Parizu.
Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise.
Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine na hrvatskome i francuskome jeziku:
- Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
- Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
- Ja neću, neću, neću da se smirim.
- Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
- A kada umor svlada duše lijene,
- Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!
U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, UDBE, zloglasne jugoslavenske policije koja je, premda je mijenjala nazive, zauvijek ostala poznata pod tim imenom.
Vrlo je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika.
Hrvatsko proljeće je doživjelo slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti koju će uskoro, i na vlastitim leđima, iskusiti na dubrovačkome Stradunu gdje su ga tajni jugo-agenti pretukli u nazočnosti policije. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države.
Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. pucaju u onoga koji će postati idolom borbe za hrvatsku slobodu.
S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj, među suborce koji su u Domovinskome ratu dostigli plemenite Brunine zamisli.
Evo kako se tog dana prisjetio Dinko Dedić:
Na današnji dan, 16. listopada 1978. mučki je u Parizu ubijen vođa i učitelj Bruno Bušić.
Dan kasnije stigao sam u Europu na zakazani sastanak. Bio je to jedan od mnogih udaraca na putu do samostalnosti. Pa ipak nas nisu zaustavili. Bruno je našao počinak u Hrvatskoj a njegovi ubojice utočište. Pomirba nikad nije bila namijenjena za one koji su okrvavili ruke hrvatskom krvlju i možda se ovog časa osjećaju sigurni ali neka počnu brojati dane.
Neka je vječna slava i hvala Bruni Bušiću!
