Hercegovka među posljednjim ženama koje su se sicale: “Plašili su me da će me ukrasti Turci”

Ruža je vjerovala da više neće morati objašnjavati odakle joj i što joj znače već pomalo izblijedjele tetovaže po rukama. “Tko zna, zna”, mislila je da je to iza nje; no pojavilo se tad pet mladih djevojaka iz vokalne skupine Lelek i Ružina je sasvim osobna priča opet postala zanimljiva. Ne samo susjedima, nego čitavoj hrvatskoj javnosti. I šire.

Scenski upečatljivog nastupa i licima iscrtanim simbolima, Lelekice su osvojile žiri i publiku te zaslužile da njihova Andromeda putuje u Austriju na Eurosong. Brzo je postalo jasno da križevi, grančice i ostali simboli nisu samo estetski dodatak, nego podsjetnik na jedno vrijeme i jedan narod, rituale koji su novim generacijama daleki i nepoznati, piše epodravina.hr.

Pjesma inspirirana katolkinjama iz BiH predstavljat će Hrvatsku na Eurosongu

Sicanje ili bocanje kao dio identiteta

Ruža iz naše priče, 87-godišnja je Hercegovka podrijetlom iz Liskovače podno Buškog jezera. Baš kao i većina njenih vršnjakinja i vršnjaka i ona je prošla kroz svojevrsni obred nazvan sicanje ili bocanje. Mahom djevojke pa i dječaci diljem Bosne i Hercegovine tetovirali su na ruke, prsa, čela i lica razne, uglavnom katoličke simbole s obaveznim motivima križeva.

Običaj seže još iz vremena kad je Bosnu okupiralo Osmansko carstvo, iz vremena devširme, danka u krvi i otimanja djevojčica u ropstvo. Hrvati katolici svoju su djecu bocali kako bi bili odbojni osvajačima muslimanima i tako ih možda spasili ropstva.

U našem kraju, tamo pedesetih godina prošlog stoljeća blago su znali čuvati muškarci muslimani. Kako ćemo ih zvat’ nego Turci. Turci su nekad bili odvodili djecu, a nas su stariji plašili da će se isto dogoditi i nama – otkriva Ruža Ravlić kojoj su na lijevu i desnu ruku utisnuli simbole križa, krugove, slova “R” kao Ruža i “L” kao Lukač, rodnog prezimena.

Pojašnjava da djeca tad nisu imala izbora, nije bilo ‘oćeš ili nećeš, tko te pita, dodaje ona. I nju su, domeće, strašili da će je oteti; sjeća se toga kao da je bilo jučer.

Mene, braću i sestre bocao je moj bratić, sin od strica koji je inače liječnik. Imala sam tek deset godina. Što sam znala, ništa. Sjećam se da su se palile grančice, i kad su izgorile, tom čađom i iglicama su nas bocali po napravljenim crtežima. Najlakše je bilo kad ti ono ruka već utrne pa ništa ne osjećaš, onda samo sicaj… – otkriva Ruža, jedna od zasigurno posljednjih žena koje su se sicale i koja ima vrlo iskren odnos prema običaju.

“Nikad to više ne bih napravila”

Ma, glupost. Da se mogu vratiti, nikad to ne bih napravila. Samo probleme sam imala. Pa što ti je to, pa kako, pa objašnjavaj jednom, pa dvaput, stoti put… – prirodaje ona, a na naše pitanje je li se možda njena majka sicala kad je bila djevojka…

Eto, nije. Ona je bila očito pametnija od mene – iskrena je bila Ruža, a mi ćemo reći da je samo životno pragmatična, na način svojstven podneblju iz kojeg dolazi.

Danas živi u Pitomači, pitomoj Podravini čiji narod ima posve drukčije rituale i obrede. Život ju je ovdje doveo u njenim dvadesetim, tamo 60-ih godina prošlog stoljeća.

Ma, nisam se nikako priviknula. Svi nešto “pem”, “bum”, “buš”, a meni to nije išlo uglavu. Nisam se baš prilagodila – govori Ruža jezikom svoje rodne grude, onako kako se vjerujemo, još uvijek priča u Liskovači podno Buškog jezera, tamo blizu Tomislavgrada.

U Hercegovini u ono vrijeme nije bilo obilja; no, Ružini su imali nešto blaga i moglo se preživjeti. Koliko god voli kazati da se nije do kraja uskladila životu u Podravini, nekoliko je puta naglasila da se nikad ne bi vratila, niti ju išta vuče u Hercegovinu.

Jedna od 11-ero braće i sestara

U Pitomači se skrasila sa suprugom Viktorom koji je rodom iz Kozice, zaleđa u Makarskom primorju. Dobio je kao mladić depešu za preseljenje u Podravinu, posao u pitomačkoj policiji. Tu je “kliknulo” s Ružom i njihova je veza trajala sve do njegove smrti.

Život u novoj domovini, među nepoznatim ljudima i tuđim govorom kojeg tek rijetki prihvate, ipak im je donio više veselja; ono najvažnije, priča Ruža, dobili su dva sina. Svaki sin ima po dvije kćeri i Ruži sad preostaje tek da doživi toliko da ugleda i koje praunuče.

Evo, jesi čula Ivo – bocka sad malo Ruža svoju unuku koja joj je došla u posjetu s juga Njemačke gdje predaje hrvatski jezik, u hrvatskoj školi.

Ruža je bila jedna od jedanestero braće i sestara. Četvero braće umrlo je nakon poroda, prisjeća se Ruža, a ostali su nabraja, Anica, Stana, Božo, Klara te Mate i Mara. Njenog Matu sudbina je odvela u Švicarsku, zaredio se i obukao fratarski habit.

Uz nju, jedino je još on među živima. Dodajmo i da je njena sestra Mara otišla u časne. Našu sugovornicu takva, recimo formalna duhovnost nikad nije zanimala. Ipak, nema dana da ne izmoli krunicu, kao što to svojim običajem i vjerom još uvijek rade njene vršnjakinje u rodnoj Liskovači.

I Mate i Mara su se bocali. Nema tko se nije, djevojke i mladići. Rijetki nisu proživjeli to sicanje. Nisu ni oni bili sretni, al’ što se može. Brat Mate valjda nikad u životu među ljude nije izašao s majicom kratkih rukava, da se ne vidi… – kazuje Ruža koja ne skriva da je to dio njene povijesti o kojem nerado priča i kojeg, dojam je, da može rado bi izbrisala.

Sicanje je za unuku Ivu stvar ponosa

Da se mogu vratiti nikad to ne bih napravila. Nema šanse – poručila je još jednom te, kad smo već krenuli s djevojkama iz Leleka da i završimo; dometnula je Ruža da ih je vidjela, poslušala, ali joj i dalje nije lijepo ni ugodno vidjeti iscrtano na njihovim licima.

Njena unuka Iva smatra pak kako je bakina priča vrlo inspirativna i ona je sigurna:

Da sad moram, naravno da bih to napravila. To je dio identiteta, kulture, na kraju krajeva i lijepa uspomena na djetinjstvo. Ne vidim u tome ništa ni ružno ni čega bi se trebalo sramiti. Treba biti ponosan – kazala je Ružina unuka koja je naš dolazak iskoristila kako bi i ona, tko zna, možda i posljednji put slušala o tom mističnom sicanju iz bakinih usta.

Jer, bakine smo priče svi uvijek proživljavali s veseljem i radošću. Samo, rijetko tko živi taj luksuz da ih još uvijek može slušati ovako uživo, pogotovo kad se radi o dogovovštinama jedne cool i simpatične tetovirane bake. Zar ne?

Mistična Hercegovina: Legende o vilama, drevne tetovaže i prkosna ganga

(www.jabuka.tv)

The post Hercegovka među posljednjim ženama koje su se sicale: “Plašili su me da će me ukrasti Turci” first appeared on Jabuka.tv.