Moja duša k’o ljiljan je čista,
prolaznost ljudska svih nas je ista,
zločinci ničiju dušu uprljati neće,
da to znaju, ah, kamo sreće…
(Greta Filipović u predgovoru)
U potrazi za svojim zatočenim bratom kojega je 3. prosinca 1993. godine iz obiteljske kuće odvela i zatočila Armija BiH, Greta Filipović odlazi iz rodnoga Olova u Vareš i toga 25. siječnja 1994. postaje žrtvom višestrukog silovanja od strane četvorice pripadnika Armije BiH. Dvojica njoj poznatih su osuđeni na sedmogodišnje kazne, druga dvojica nikada nisu privedena, niti su odgovarali za svoje gnjusne postupke, a osmjeh silovatelja dok su izlazili iz prostorije, nakon svega što su joj uradili, ledi joj krv u žilama i pamtit će ih dok je živa.
Nakon šutnje koja je trajala skoro trideset godina Greta Filipović odvažila se istupiti u javnost, napisala knjigu kojom potiče i ostale slične sudbine, a njih je prema njenim riječima jako puno da progovore i pišu jer su joj najteže bile šutnja i “neisplakane suze”.
Predstavljanje je organizirao tomislavgradski ogranak Matice hrvatske pod vodstvom njenoga predsjednika prof. Mate Kelave, a uz samu autoricu o knjizi su govorili dopisnik Hrvatskoga radija i kolumnist Katoličkog tjednika Brane Vrbić, velečasni Ilija Orkić, župnik iz Odžaka, i Mario Andrić, zapovjednik u Brigadi Bobovac i 96. domobranskoj pukovniji HVO-a i kasnije u OS BiH.
Program su vodile Mateja Rožanković Dilber i Helena Ilić.
Galerija fotografija i zvučni zapis na portalu Mandino Selo.