Psihologinja Doris Vlašić o borbi protiv vršnjačkog nasilja: Djeca trebaju našu podršku, a ne šutnju

Dan ružičastih majica, poznat i kao Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, obilježava se širom svijeta zadnje srijede u veljači. Prilika je to da se još jednom skrene pažnja na ovaj ozbiljan problem u društvu, ali i da se predškolske i školske ustanove sustavnije uključe u razvijanje strategija za nenasilno rješavanje konflikata među učenicima.

Tim smo povodom kontaktirali Doris Vlašić, magistru psihologije i diplomiranu pedagoginju te dječju i adolescentnu integrativnu psihoterapeutkinju pod supervizijom. Na temelju svojeg višegodišnjeg formalnog iskustva, stečenog u sustavu odgoja i obrazovanja te u privatnoj praksi iz područja psihologije i psihoterapije, podijelila je vrijedne i primjenjive savjete vezane uz ovu temu. Doris je usmjerena prema djeci, adolescentima i mladima s teškoćama te problemima mentalnog zdravlja, s ciljem pružanja individualnog i grupnog savjetovanja, kao i osmišljavanja strukturiranih psihoedukativnih intervencija. Sudjelovala je na različitim seminarima i projektima te je ponosna nositeljica brojnih certifikata.

Borba protiv vršnjačkog nasilja nije izbor, to je odgovornost svih nas. Odrasli imaju profesionalnu i moralnu dužnost reagirati na svaku prijavu nasilja. Vršnjačko nasilje nije „dječji sukob“ koji će se sam riješiti. Svaka ignorirana prijava šalje djetetu poruku da njegovo dostojanstvo nije važno i da je nasilje dopušteno. Naša djeca zaslužuju da ih zaštitimo. Najmanje što im treba jest šutnja koja ih ostavlja same s dugoročnim emocionalnim i psihološkim posljedicama. Djeca imaju pravo na sigurno okruženje ispunjeno poštovanjem, razumijevanjem i podrškom.

U borbi protiv vršnjačkog nasilja cijela zajednica ima važnu ulogu i svi na svoj način mogu doprinijeti. Svatko ima svoj dio odgovornosti. Roditelji su ti koji imaju najvažniju i neizostavnu ulogu. Budući da najbolje poznaju svoje dijete, prvi su koji mogu primijetiti bilo kakvu neuobičajenu promjenu. Uz roditelje, tu su i tete u vrtićima, učiteljice i učitelji, treneri, stručni suradnici i svi drugi koji rade s djecom, a koji također mogu i trebaju primijetiti promjene u djetetovu ponašanju. Postoje znakovi koji jasno ukazuju na vršnjačko nasilje. Nije u prirodi djeteta da bude usamljeno, povučeno, da izbjegava školu ili se stalno žali na glavobolje i druge psihosomatske simptome. Ako roditelji primijete bilo kakvu promjenu koja ukazuje na znakove vršnjačkog nasilja, važno je odmah uspostaviti suradnju sa školom (razrednik, stručni suradnici) kako bi se pravovremeno procijenilo, reagiralo i pomoglo djetetu.

U školama postoje jasna pravila ponašanja i pravila vezana uz vršnjačko nasilje. Uz pomoć roditelja, škole se sustavno i strukturirano sa svim jasnim pravilima trebaju boriti protiv vršnjačkog nasilja. Obvezno je reagiranje na svaku pojavu bilo kojeg oblika nasilja i to je jedini način da se smanji vršnjačko nasilje te osigura sigurno i poticajno okruženje u školama. Potrebno je njegovati pozitivnu školsku klimu u kojoj su bitni pripadanje i povezanosti i gdje djeca i mladi mogu otvoreno govoriti o problemima. Naglasila bih i važnost medija, koji su značajan faktor u promoviranju pozitivnih priča i pomoći u suzbijanju svega lošeg. Dakle, svi zajedno možemo doprinijeti da sigurnost i zaštita djece budu na prvom mjestu. Kao zajednica moramo postati osjetljiviji na ovaj problem i ne dopustiti da nasilje prisutno u društvu ostavlja posljedice na razvoj djece.

Vjerujem da većina roditelja odgaja svoju djecu s puno ljubavi i razumijevanja. U obitelji je važno graditi odnos u kojem djeca osjećaju da mogu povjeriti roditeljima bilo što. Potrebno je kontinuirano graditi međusobno povjerenje i odnos u kojem je razgovor ključan. Često se dogodi da se odrasli fokusiraju samo na ocjene i postignuća, a zaborave da je odrastanje puno više od toga. Poželjno je da roditelji pitaju djecu kako je prošao mali i veliki odmor u školi, kako je protekao izlazak ili druženje s vršnjacima, te ima li nešto zanimljivo što bi djeca željela podijeliti. Roditelji ne bi smjeli dopustiti da se djeca u trenucima vršnjačkog nasilja radije povjere nepoznatim osobama nego njima.

Kod običnog vršnjačkog sukoba radi se o situaciji u kojoj vršnjaci ne postupaju jedan prema drugome s namjerom povrijediti ili naškoditi. Također, nema nesrazmjera moći ni težih posljedica za djecu u sukobu. Djeca u takvim situacijama jasno argumentiraju svoje stavove, pregovaraju, znaju se ispričati i prihvatiti rješenje u kojem nema pobjednika i poraženog. Vrlo je važno da odrasli znaju razlikovati običan sukob od vršnjačkog nasilja. Uvijek je bolje provjeriti sve i prevenirati.

Nikoga ne treba odbaciti ni osuditi. U radu sa stručnjacima potrebno je pružiti podršku djetetu koje je doživjelo nasilje i njegovim roditeljima, kao i djetetu koje je učinilo nasilje i njegovim roditeljima. Iz iskustva mogu reći da su roditelji uvijek spremni na rad i razgovor kroz koji osvijeste da kroz svoju ulogu doista mogu učiniti mnogo. Ljubav, pažnja, roditeljska prisutnost u dječjem životu, postavljanje granica i zaštita od nasilja u okolini, ali i na svim digitalnim ekranima, ključni su faktori koji mogu dovesti do pozitivne promjene u djetetovu životu.