Zima 1785. Negdje na putu između Vinkovaca i Nove Gradiške, u zaprežnim kolima koja su se probijala kroz blatnjavi slavonski drum, sjede dvojica muškaraca.
Jedan je kapetan austrijske carske vojske. Drugi, mladi zastavnik graničarske pukovnije iz Broda kojeg su nagovorili na nešto za što normalnom čovjeku treba ili iznimna hrabrost, ili iznimna ludost.

Zove se Božić. I za nekoliko tjedana Božić kao takav, službeno, neće postojati.
Beč promatra, Beč planira
Josip II. nije bio car koji sjedi skrštenih ruku. Dok je reformirao Crkvu, ukidao kmetstvo i raspravljao s papom, u isto je vrijeme gledao prema jugoistoku s vojnim apetitom koji nije krio.
Bosna, duboko u osmanskim rukama, ali tik uz granicu habsburške Monarhije, bila mu je trn u oku i potencijalni plijen.

Ali za osvajanje trebaju karte. Treba znati gdje su prolazi kroz planine, koliko su jake utvrde, koliko vojnika stoji u kojoj posadi, kuda mogu proći topovi. Sve to netko mora otići i vidjeti, iznutra, bez odore, bez zastave.
Već 1782. kapetan Schmitt upućen je iz Praga na bosansku granicu s jednim zadatkom: organizirati sustavno izviđanje.
Tri godine poslije mreža je bila gotova. Trebao je samo čovjek koji će ući.
Savršena maska
Rješenje je došlo odakle se ne bi očekivalo – iz Crkve.
Augustin Okolić–Botoš, bosanski biskup, nije bio samo duhovni pastir svoje zajednice.
Rođen 1730. u seljačkoj obitelji u Kreševu, školovan u Bosni i dvanaest godina u Italiji, izabran za provincijala franjevaca, a zatim, uz izravni pritisak Josipa II. na Rim, postavljen za bosanskog biskupa 1784.
Okolić je imao legalan razlog obilaziti cijelu Bosnu i Hercegovinu. Pastoralni pohod biskupa, posjet samostanima, bogoslužja po župama, blagoslovi po selima. Nitko ne ispituje biskupa. Nitko ne pretresa njegove pratioce.
A jedan od tih pratilaca bit će zastavnik Božić.
Preobrazba u Novoj Gradiški
U veljači 1785., pred zoru, iz Nove Gradiške kreće neobična povorka.
Prethodna tri dana Božić se skrivao u gradu. Pukovnik Gvozdanović, zapovjednik utvrde i sam dio obavještajne mreže, potomak uskočkih doseljenika sa Žumberka, osobno ga je odjenuo.
Kad Božić izlazi iz Gradiške, na njemu je potpuna odjeća franjevačkoga reda.

Više nije časnik. Sad je laik, brat pratitelj biskupov. Čovjek koji ne priča previše, koji jaše iza ostalih, koji timari konje i kuha kad treba.
Put ih vodi prema Zagrebu, Karlovcu i Gospiću. Kroz zimsku Liku u kojoj su zapusi snijega blokirali ceste. Kod Raduča je vladala takva mećava da su morali platiti mještanima da im krče put naprijed.
Sredinom ožujka stigli su u Gračac, gdje su “prikupili vijesti o Bosni”. Vojni eufemizam za ono što jest: ispitivanje graničnih prolaza, razgovori s ljudima koji poznaju teren.
Iz Gračaca prema Zrmanji, pa u mletačko područje. U Kninu ih dočekuje mletački pukovnik Nakić i osobno ispraća do Vrlike. Čak i Mlečani, stari suparnici Habsburgovaca, očito znaju s kim imaju posla. Ili barem ne pitaju.
Split: nacrt koji je morao biti spaljen
Početkom travnja stižu u Split.
Božić je profesionalac. Za kratkog boravka u gradu nacrtao je dalmatinsku utvrdu i zabilježio podatke o okolici. Dragocjeni vojni podaci, pažljivo preneseni na papir.

I onda – katastrofa. Biskup ga je upozorio da će na granici prema Bosni biti pretresen. Božić je papire morao spaliti. Sve što je nacrtao u Splitu nestalo je u vatri negdje u Imotskom.
Frustracija koja se može samo naslutiti između redaka suhoga izvješća.
Kod Imotskog su se razdvojili. Biskup je krenuo prema Duvnu, a Božić prema Posušju u Hercegovini, gdje ga je čekala posljednja preobrazba.
Bosanska nošnja, loš konj i bisage
U Posušju, kod tamošnjeg župnika, Božić svlači franjevački habit.
Na njemu je sad bosanska nošnja. Uz njega je biskupov tajnik. Pod njim je, kako sam bilježi bez ikakve pritužbe, “loš konj“. Na sedlu su bisage s onim što mu treba za put.
Nema više ni traga austrijskom časniku. Postoji samo još jedan putujući kršćanin na bosanskim cestama koji juri prema unutrašnjosti Osmanskog Carstva s olovkom skrivenom negdje u naboru odjeće.
Put vodi preko Ledinca i Mostarskog Gradca do Donje Jablanice, gdje ih zaustavljaju putujući Turci. Božić ih potkupljuje rakijom i nastavlja dalje.

Prema Kreševu. Prema utvrdama koje treba izmjeriti i opisati.
U sljedećem dijelu: Božić stiže u Kreševo i preuzima ulogu laika, timaritelj konja, kuhar i ministrant. Između tih dužnosti i ulaska vezira u Sarajevo počinje pravo prikupljanje podataka.
**Članak je nastao prema izvornom dnevniku zastavnika Božića, sačuvanom u arhivu cara Josipa II. pod oznakom Stari arhiv — Br. 25.
(www.jabuka.tv | Foto: ilustracije)
The post Špijun u habitu, 1. dio | Od Vinkovaca do Posušja: Čovjek koji prestaje postojati first appeared on Jabuka.tv.










