Hip_Urednik
Hercegovina je poznata po svojim prirodnim ljepotama i krajolicima koji, osobito posljednjih godina, privlače brojne šetače te ih potiču na zdraviji i aktivniji način života. Ipak, uz svu tu ljepotu često se postavlja pitanje koliko smo je kao društvo doista svjesni i koliko je čuvamo, osobito kada svjedočimo nepropisnom odlaganju otpada i smeću koje završava na mjestima koja nisu za to predviđena.
Upravo o važnosti očuvanja prirode te odgovornosti prema okolišu razgovarali smo s Miroslavom Hercegom, predsjednikom Planinarskog društva Vrlosinj Ljubuški, koje kroz svoje aktivnosti nastoji približiti prirodu građanima i potaknuti veću svijest o njezinoj zaštiti.
Odgovornost je na nama
„Tko god provede vrijeme u prirodi, prije ili kasnije shvati jednu jednostavnu stvar – priroda nam daje puno više nego što joj mi vraćamo. Upravo zato osjećam odgovornost da učinimo barem mali korak kako bismo je zaštitili. Kao planinar proveo sam bezbroj sati na našim brdima i planinama. Ljubuški i cijela Hercegovina nevjerojatno su lijepi, ali često zaboravljamo da ta ljepota ne može opstati sama od sebe. Ona ovisi o nama i o našim svakodnevnim odlukama.
Nažalost, sve češće na mjestima gdje bi trebala biti čista priroda vidimo vreće smeća, plastiku, stare gume ili čak opasan otpad. To je nešto što nas sve treba zabrinuti.
Mnogi ljudi misle da jedan bačen komad otpada nije problem – jedna plastična boca, jedna vreća smeća uz cestu ili na rubu sela. Međutim, ako tako razmišlja većina, vrlo brzo se dogodi da živimo okruženi otpadom koji smo sami stvorili“, zabrinuto govori Herceg.
Primjerice, kako dalje naglašava, plastična boca u prirodi može ostati i do 450 godina, dok se plastične vrećice razgrađuju i do 20 godina.
„Tijekom tog vremena plastika se raspada u sitne čestice koje završavaju u zemlji, vodi i na kraju u našem organizmu. Takva zagađenja povezuju se s brojnim zdravstvenim problemima, uključujući respiratorne bolesti i poremećaje koji dugoročno mogu utjecati na zdravlje ljudi. Još je opasniji otpad poput azbesta koji, kada je razbijen ili nepropisno odložen, može oslobađati mikroskopska vlakna u zrak. Ta vlakna mogu završiti u plućima i uzrokovati ozbiljne bolesti poput mezotelioma ili raka pluća. Zato ovakve stvari nisu samo pitanje urednosti prostora nego i pitanje zdravlja svih nas“, naglašava naš sugovornik.
U Planinarskom društvu Vrlosinj često organiziraju akcije čišćenja prirode kako bi skrenuli pažnju na ovaj problem i potaknuli ljude na promjenu.
Malim koracima za bolje sutra
„Mnoge od tih stvari rješavam i sam kada ih vidim na terenu. Jednostavno pokupim smeće jer ne mogu proći pokraj njega kao da ga nema. Ipak, najljepši dan bit će onaj kada takve akcije više neće biti potrebne, kada priroda oko nas bude čista zato što smo svi odlučili da je tako želimo i čuvati. Moja osobna misija je jednostavna – želim da Hercegovina ostane mjesto gdje će naša djeca moći hodati šumama, disati čist zrak i biti ponosna na prirodu koja ih okružuje.
Ne trebamo napraviti velike stvari da bismo to postigli. Dovoljno je da svatko od nas napravi jednu malu, odnosno da ne baca vlastito smeće uz cestu, u šumu ili na rub sela. Jer priroda koju danas čuvamo – sutra je nasljeđe naše djece“, zaključuje Herceg.
Na kraju, poruka je jednostavna, a to je da je priroda koju imamo oko sebe jedno od najvećih bogatstava ovog kraja. Očuvati je ne znači napraviti velike stvari, nego svakodnevno pokazivati odgovornost: ne bacati otpad, čuvati okoliš i odnositi se prema prirodi s poštovanjem. Jer samo tako ljepote Ljubuškog i Hercegovine mogu ostati jednako očuvane i za generacije koje dolaze.
Piše: Antonela Marinović Musa
