Evo kako je o Borku 1974. pisao poznati BiH planinar

Tekst “Vrelo u kamenu”, poznatog planinara i publicista Uzeira Beširovića, objavljen je u dvobroju časopisa “Naše planine” iz 1974. godine.

Rad je nastao tijekom razdoblja suizdavačke suradnje planinarskih saveza Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Zemlja Hercegovina. Krševita. Sunčana. Bezvodna.

Ovdje, na zemlji Hercega Stjepana, pred ljudskim okom i u njegovoj žiži je kamen i sivilo. Kamen visok i tvrd. Cijeli život je vezan i odvija se na kamenu.

I vode, sve što ih ima, izviru iz kamena ili ispod kamena.

I hercegovačke zelene oaze okružene su kamenom. Dakle, svugdje kamen, slamen. Svugdje kamen, znamen, koji daje posebnu draž i ljepotu cijeloj Hercegovini.

Jedna od hercegovačkih zelenih oaza je i ona što se zove Borak, smještena između kamenih masiva Čavarovo i Bošnjakovo brdo.

Sunčan dan. Neodoljivo je mirisalo rano hercegovačko proljeće. Golo drveće u Borku napučilo je, nabreklo, poput grudi mlade djevojke — Hercegovke. Samo što nije puklo i — list pustilo.

Vlažna rijeka mahovina i zeleno raslinje poslušno i ponizno se povija pod jakim valovima snažne vode — bistre kao suza gimnazijalke za prvom neuzvraćenom ljubavi.

Sjenice i novopridošle laste nadlijetale su vodu, posebno jake izvore, slične onim na Vrelu Bosne. Iz njih krklja voda kao nedovoljno preklani bravi. Cvrkutale su i pjevale.

Nadlijetale vodu sa svih strana. Slijetale na drveće, kao da traže pogodnije mjesto za pjevanje ili za nestašnu i pomamnu svoju igru. Očito su se radovale i pjevale proljeću.

Nekoliko drevnih mostića omogućuje prilaz izvorima i prelaz vodenih tokova u svim pravcima.

Mala kolonija vodenica i stupa, umornih od dugog i napornog rada, stenju od vlastite starosti, skrhane zubom vremena. Sivo patinirane, stoje kao okamenjene, a i jesu kamene.

Zjape prazne i nijemo svjedoče o prošlim vremenima. Nekada su, ne tako davno, pred njima stajali karavani brdskih konjića i hercegovačkih magaradi, natovareni žitom ili sirovim suknom.

Danima i noćima su znale te četveronožne životinje i njihove sahibije da čekaju, da bi došli na red za meljavu ili valjanje sukna.

Danas su stupe zaustavljene, jer odijelo od sukna skoro niko više ne nosi, nego od štofa, svile i najlona. No jede se više ni u tome kraju pšenični ,raževi, ječmeni ili kukuruzni hljeb, nego bijeli ili polubijeli, a ima ga i izobilja.

Stupe i vodenice danas služe kao dokaz prohujalog i tegobnog života ovog dijela zapadne Hercegovine. Danas je to, zapravo, turistička atrakcija.

Vodenice i stupe su zaustavljene ovim našim današnjim boljim vremenom. Pregazilo ih je vrijeme. Zastarjele su. Samo voda iz kamena šiklja, kulja, teče, šumi — obilato. Preporođeno kao što je ovaj kraj preporođen od minulog rata do danas.

Ovdje na izvoru, pored vode glasno se govori — da bi se nadvikao prodoran šum Lištice.

Teče jedna rijeka što se zove Lištica, iz utrobe kamene, iz suhe i bezvodne planine Čabulje.

Navire i hita rijeka Lištica, taj dragocjeni krvotok u hercegovačkom kamenjaru. Žubori veselo i razdragan — kao razmaženo dijete, mezimče. Prelijeva se preko kamena kao pihavica.

Sve je ovdje u Borku kao od iskona: voda, stupe, kamen, vodenice, brzaci i vrbaci. Teče, huči prodornim hukom i cijelu uvalu ispunjava veselim zvukom.

Dolje, nekoliko kilometara niže, Lištica umire u ravni, u polju. Ali prije toga neštedimice izore ono malo škrte zemlje, pa tako čini Mostarsko blato. Jezivo je i tužno to blato — pomiješana voda i zemlja.

Blato kao blato: ogavno, prljavo, kao i svako drugo blato. Tako neslavno i tugaljivo završava svoj kratki životni put jedna čista, bistra, snažna rijeka — Lištica.

* * *

Sunce se presijava na zapadu. Bilo je okruglo, ružičasto, purpurno.

Sunce je potamnilo. Skrilo se iza oblaka. Njegove zraci slazili su sve niže, samo je jedan snop obasjavao stijene Čavarova i visoki zvonik franjevačkog samostana na Širokom brijegu.

Sunce je odavno utonulo u Lištici, a kamen je još dugo gorio. Lagano je umirao jedan proljetni dan, nestajao kao stupa i vodenice na izvoru Lištice.

Mrak je obuhvatio prostrano Mostarsko blato, noćna tmina prekrila kamenje i oskudno žbunje oko ceste Lištica-Mostar.

Mjesec je virio iza zasnježenog masiva Veleža, stidljivo i blijedo, kada smo stigli u najveći i najljepši hercegovački grad — Mostar.

(www.jabuka.tv)

The post Evo kako je o Borku 1974. pisao poznati BiH planinar first appeared on Jabuka.tv.