Božji govor je ujedno i djelo. Ono što Bog reče to se i događa: „I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost (…) I reče Bog: Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda! I bi tako (…) I reče Bog: Neka proklija zemlja zelenilom. Neka budu svjetlila na svodu nebeskom (…) I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku” donosi knjiga Postanka. Tom je čovjeku trebalo povratiti dostojanstvo Božjega djeteta jer se čovjek Bogu iznevjerio. Slijedili su Božji zahvati i riječi, međusobno povezani. Bog se objavljuje postupno čovjeku i priprema ga da primi nadnaravnu Objavu. Objavljujući se, zapodijeva Bog razgovor s ljudima. Više puta je Bog poručivao preko proroka i govorio po događajima izgnanstava i kazna, po katastrofama i nevoljama, po objavama i čudesima. Konačno, danas nam Bog progovori u svom Sinu, Isusu Kristu. Isus Krist je punina Božjega govora ili objave: „Nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti”, piše sv. Luka.
A Sin Božji očitova svoju dobrotu i milosrđe prema nama ljudima tako što nas „spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu”,piše sv. Pavao Titu. Božji govor u Isusu je vidljiv i opipljiv. Božja riječ i Božja sila posebice su djelatni u spisima Novoga zavjeta.
Srž Novoga zavjeta su evanđelja. Njihov je središnji sadržaj Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji. Evanđelja su svjedočanstva o životu i nauci utjelovljene Riječi, našega Spasitelja. Isus stoji pred nama u ljudskom tijelu i u nemoći maloga djeteta. Utjelovio se.
Kršćanstvo je vjera utjelovljenja Riječi Božje, i ostvarenja ljudske nade za spasenjem. Bog se približio u ljudskosti da bi ga čovjek lakše razumio. Grčka riječ Logos jest tijelo – Sin Božji konkretan i krhki povijesni Čovjek. Prihvatio je bijedu da bi iz beznađa spasio čovjeka. Sve je to tako jednostavno, ali i neponovljivo: Dijete u jaslama, kojega utopljuju životinje. Radi ljudi se rodio, ali ljudi nisu uočili slavu Božju. Nisu obratili pozornost na dobrotu Božju. A živi čovjek je slava Božja. Cilj ljudskoga života je gledanje Boga. Da bi čovjek stigao do toga cilja, darovano mu je betlehemsko dijete. Život tog djeteta je Božji dar za ostvarenje ljudske nade.
Ostvarenje nade po Božjoj ljubavi. U tajni Božića očitovala se ljubav Božja. Život po djetetu je uvijek nešto novo. Dolazi od Boga. Roditelji sudjeluju u stvaranju života, ali sam život daje Bog. Svako je dijete Božji dar. Dijete mijenja muškarca u oca, a ženu u majku. Mijenja prostor i raspored u kući. Mijenjaju se i odnosi supružnika. Sve upućuje na kolijevku. Roditelji i ukućani postaju više ljudi. Humanizira ih. Roditeljska ljubav postaje velikodušnija. Dijete unosi živost i raspoloženje, a posebice za djeda i baku. I svaka obitelj priželjkuje takvu obnovu života u djetetu. Ali, danas nas puno više zaokuplja dijete, koje je noćas rođeno u Betlehemu. U tom djetetu u Betlehemu „se očitova dobrota Boga našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima”, piše sv. Pavao Titu. Oko toga djeteta u jaslama okreće se cijela povijest, već preko dvije tisuće godina. To dijete, mali Isus, dijeli povijest na „staro i novo”, prije Krista i poslije Krista. Dijeli ljudstvo na grješnoga – otpaloga čovjeka i otkupljenoga čovjeka. Donosi život, ne samo zdravlja na zemlji nego i vječni život s Bogom. Otkupljuje čovjeka od grijeha i donosi mu vječno spasenje: „Da opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo”, nastavlja sv. Pavao.
Kakve su vjera i nada čovjekova? Koliko je čovjek spreman za to otkupljenje i spasenje?
Spremnost je sve manja, prihvatiti dijete u svakodnevnom životu. Primjećujemo to u osjećajima roditelja, u požrtvovnosti članova obitelji i u raspoloživosti kućnoga prostora za kolijevku u kući. Možemo reći da ni društvene okolnosti nisu na strani rađanja. Zakoni slabo štite majke koje žele rađati, a i roditelje koji nemaju dovoljno novca za uzdržavanje. Ako su nam takve okolnosti za prihvaćanje vlastitoga djeteta u obitelji, što možemo očekivati u našim dušama za prihvaćanje Božjega Sina? A slavimo blagdan Božjega Sina. Ovo je blagdan rođenja Spasitelja. Spašava Bog koji dolazi među ljude, koji se ‘ušatori‘ među ljudima. Otvoreno nebo je za otvorenu ljudsku dušu koja vjeruje i prihvaća dar s neba, prihvaća Spasitelja. A Spasitelj obuhvaća cijelu zemlju i svemir.
Znak nade iz svemira bijaše prije 48 godina, kad je iz NASA-inog programa Apollo 11 s ljudskom posadom sletio na površinu Mjeseca 20. srpnja 1969. godine. Bijaše to veliki uspjeh čovjeka i ljudske tehnike. Ali ne spašava nas tehnika ni čovjek koji želi biti bog. Spašava nas Bog koji prilazi čovjeku. Svemogući Bog donosi ispunjenje nade za ljudsku dušu. Na Božić smo obdareni. U nepoznatom i nepriznatom, u djeci i pastirima, u siromašnim jaslicama započinje Božje spasenje. Spašava Isus Krist, Sin Božji koji može riješiti nadanja i čežnju ljudske duše.
Bog odgovara na stoljetne vapaje, traženja i nadanja ljudske duše. Božji odgovor stiže na Božić. Odgovor je to na čežnju i nadanje ljudske duše za srećom i mirom. Čežnja za srećom je čežnja za Božićem. A Božić je početak življenja, a ne više samo proricanja. Danas nam je Božja poruka s neba, koja kaže da svatko može računati na Božju blizinu. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. (…) Jer dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”, poručuje prorok Izaija.
Zato, svatko ima pravo i na božićnu radost i u društvu nebeske vojske pjevati: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!”, kako zapisa sv. Luka. Svima vam želim i čestitam: „Na dobro vam došao Božić – Sveto porođenje Isusovo!”
Fra Ante Pranjić P.