U današnjoj emisiji Kultura bez granica donosimo vrlo zanimljive teme:
- Pjesma Željka baljkasa o Jagulovim dvorima
- Zanimljiva priča i anegdote iz života legendarne imotske gostioničarke Pera Marendić
- O Jagulovim dvorima
Emisiju poslušajte u priloženoj poveznici:
JAGULOVI DVORI
Sudbino moja
majko draga
odvedi me tamo
ne u crkvu staru,
ni u Gimnaziju do nje,
ni do hotela trošnog
prljavo crvene boje,
već samo par koraka
do stare kamene kuće moje.
Odvedi me u Jagulovu kuću,
onu koja povijest svoju ima,
u kuću kakvu nitko nikad prije
u ovom kraju sagradio nije.
Što okružena vrtovima sunca
starom štalom i vodospremom
u prekrasnom dvoru,
iz koje pogled preko polja i brda
kao da puca prema samom moru.
U kuću što počiva čvrsto
na visokom tajnovitom podrumu
koji čuva zanosne mirise naših
još iz prošlih stoljeća vina
pod čijim dugim svodovima
veselo zaigra srce svima.
Dovedite me da na kožni stolac
sjednem u našu biblioteku,
prolistam stare knjige i priznanja
slova pradjedova umijeća i znanja.
Pa da odmorim u spavaćoj sobi
netaknute još od nona i none
da mi oko i dušu ispuni ljepota
kreveta, ormara i ponistre i kvake.
Hodnikom je dalje u nizu
kužina opremljena kao iz bajke
u kojoj se i danas čuti
miris pecipala moje none i majke.
Visoki strop i prelijepi luster
pod njima prostrana dnevna soba
vrlo vjerno oslikava raskoš
i bogatstvo svoga doba.
Zatim niz kružne kamene skale
do podruma prepunog vina
i da iz njegovog toplog zagrljaja
ne izađem za dan već danima.
Kao da je danas, vidim sliku
kako pred kapijom u dvoru
konjušar osedlanog konja vodi
da ga pradida zajaše u zoru.
Dovedi me da i ja kao on
u proljeće kad sunce grane
obiđem sva naša polja i imanja
makar trajalo dane i dane.
Da odmorim kraj slapova rijeke
što krivuda oko našeg otoka
da mi nepregledni vinogradi
hrane dušu i oba oka.
I na kraju;
dajte mi još malo snage
još malo zdravlja i volje
da obnovim i osvitlim
Jagulove dvore, vinograde i polje….
Prof. Željko Baljkas
Za razliku od posta i skromnih objeda na Badnjak, za Božić je stol prepun svega. To obilje svega odraz je želja ljudi da im iduća godina bude plodna. Postoji izreka, a koja se i danas kaže kad ima svega na stolu: “ko pir na Božić”. U nekim hrvatskim krajevima za Novu godinu pa tako i u Imotskom gotovo obvezno se preporučuje da na meniju bude odojak ili barem svinjsko pečenje, jer svinja ruje naprijed, dok je za Božić na stolu trebala biti purica ili patka, a u najgoroj varijanti piletina jer perad zagrće prema natrag, pa tako sve što nije bilo dobro u staroj godini ostaje iza nas. Tuke bi se kupovale u rujnu i do Božića šopale kašom od kukuruza u koju bi se ubacila i zrna oraha da se dobije posebna aroma.
U usmenoj predaji obitelji Radovinović Jagul sačuvana je zgodna anegdota vezana za božićne tuke koju sam bezbroj puta slušala, a ide otprilike ovako:
U domaćinstvu mog pradjeda dr Augustina Bitange negdje 1900. godine uzgajalo se desetak tuka za Božić. Nekoliko dana prije Božića trebalo je dobro ugojene tuke pripremiti za jelo. Kad je cura koja je pomagala u kuhinji rano ujutro krenula po tuke vidjela je da ih dosta nedostaje u kapunjeri i zbunjeno je utrčala u kuću. Dr Augustin je pozvao žandare da istraže nestanak tuka, a oni su se odmah dali na posao. Ubrzo je otkriveno gdje su tuke nestale. Naime tu noć grupa imotskih momaka odlučila se počastiti pečenim tukama. Tiho i brzo su se došuljali do kuće Jagul i do tuka te sa plijenom otišli prema Modrom jezeru. U Golubarskoj pećini jedan je momak naložio vatru, a drugi su tuke sredili za pečenje. Taman kad su bili gotovo završili sa pečenjem prije slasnih zalogaja došli su žandari i u paketu preuzeli momke i tuke. Momci su ubrzo pušteni ali su ostali bez tuka. Žalosni spjevali su pjesmicu sačuvanu do današnjih dana:
Ej ti tuko pečena
Jagulu si večera
Momci su te pekli
Al te nisu stekli….
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Kokoši u slobodnom uzgoju u vrtu kuće Radovinović Jagul u Imotskom prije 80 godina,1944. godine, u pozadini stoji Marija Radovinović (1929-2009), kći dr Pave…
Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 76 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu. Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ona je hranila susjede u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak te se pročulo da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para, a najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini danas pamte samo najstariji Imoćani, Pera Marendić, žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života kao i Perinoj unuci Vanji Podgorelec
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija Pere ispred gostionice sa kujicom Lili u arhivi njene unuke Vanje Podgorelec
IZVOR: Jagul Wine Cellar