- dio
Od Vezelaya do St. Jean Pied de Porta
Ožujak 2007.
Vrijeme je početi s fizičkim pripremama. Zima je bila duga i osim svakodnevne šetnje s Padyem nisam bio baš jako aktivan. Pripremim dakle stvari koje mislim nositi u torbi (rezervne cipele, sandale, hlače i vestu za kišu, kratke hlače, osobnu apoteku, hranu i vodu), što je sve zajedno teško 7 kg – dakle daleko od onih 20 kg koje sam nosio na prvom djelu puta. Pješačim dva do tri puta tjedno između 15 i 30 kilometara. Imam nove niske cipele, koje su puno lakše od onih prošlogodišnjih, i nakon nekoliko izlazaka imam osjećaj da su dobre. Nakon dva-tri tjedna uđem u ritam i počnem se osjećati fizički sve spremniji. U ožujku prepješačim nešto vise od 200 km i nadam se da će to biti dovoljno.
Sve što sam mogao, učinio sam, ali ipak imam nekakav čudan predosjećaj da me čekaju neugodne stvari. I sumnje jačaju – 41 dan pješačenja i više od 900 km bez ijednog dana odmora! Naime zaboravio sam reći agenciji da ubace nekoliko dana odmora.
Često idem u šumsku kapelicu i molim se Gospi da me i ovog puta čuva. Nadam se da će to učinite jer bez nebeske pomoći sigurno neću uspjeti.
Ne govorim Marianni o svom predosjećaju da je ne bih previše uplašio. Pokušavam se otresti tog predosjećaja, ali što se dan polaska primiče, taj se osjećaj pojačava. Nisam nervozan kao prvi put, jer imam to iskustvo, ali osjećam da me svašta čeka…
Ponedjeljak, 16. ožujka 2007.
Luxembourg – Vezelay
Nakon prospavane noći kod Tomislava krenem vlakom u 05,45 sati. Marianne i Tomislav su me ispratili na kolodvor. Gledam Mariannu kako hrabro doziva osmijeh na svoje lice dok stoji na kolodvoru onako sićušna pored našeg sina Tomislava, (dvometraša) koji se brzo oprašta i odlazi, a ona ostaje do polaska moga vlaka. Gledam je kako stoji sama na kolodvoru kao izgubljena, a i osmijeh joj se izgubio s lica.
Osjećam kako me u grudima steže dok kroz prozor gledam kako njezina silueta brzo nestaje u daljini. Kako ćemo samo podnijeti toliko dugo jedno bez drugoga. Dok pored prozora lete nejasne slike u tami, prisjećam se kako smo teško podnosili rastanke.
Vlak je poluprazan, a ono nekoliko putnika tiho sjedi i uskoro vidim kako zatvaraju oči. Vani je još mrak. I ja zatvorim oči i razmišljam. Što li me sve čeka? Dragi Bože, molim Te, učini da sve bude u redu.
Zvrka mobitela prene me iz razmišljanja i molitve – Marianne je stigla kući i kaže da se i ona čudno osjeća. Ne onako kao prvi put, ali ipak…
Mjesta i kolodvori prolaze: Thionville, Metz…. i vlak se polako puni. Novi su putnici potpuno budni i znatno su bučniji. I sunce se pojavilo kroz prozor te ugodno grije.
Točno u najavljeno vrijeme, nakon četiri sata, stižemo u Pariz. Radovi ispred kolodvora, koje sam već vidio prošle godine u rujnu, još su u tijeku i kao da nisu baš puno napredovali.
Slijedim skupinu putnika koji kao i ja traže taksi-stanicu koja je nestala zbog radova pa se moramo poredati na ulici i čekati taksi. Ispred mene mlada gospođa u tamnom kostimu s kojom se uputim u razgovor dok čekamo. Živi i radi u Metzu, a danas ide u glavni ured svoje firme u Parizu. Iščašila koljeno pa mora uzeti taksi. Vrijeme u razgovoru prolazi puno brže pa mi nije bilo teško čekati tih pola sata na taksi. Ulazim u taksi i pitam taksista kako to da se danas mora tako dugo čekati. Kaže da radovi usporavaju promet a i puno vlakova dolazi u gotovo isto vrijeme pa eto nema dovoljno taksija. Nakon kratkog vremena dolazim u Gare de Lyon i vidim da imam dva sata do polaska sljedećeg vlaka. Sjednem u kafić i gledam kako ljudi trče u svim smjerovima – kao da su svi zakasnili na vlak.
Moj brzi vlak (TGV= Train à Grande Vitesse) kreće točno na vrijeme i uskoro ubrzava toliko da drveće pored tračnica postaje kao mutna slika. Ovo je prvi put da se vozim vlakom koji vozi brže od 300 km na sat pa je to potpuno novo iskustvo. Nakon sat vremena stižemo u Montbar, gdje se penjem u autobus koji čeka na stanici. Pitam vozača ima li iz Avallona, gdje se ovaj autobus zaustavlja, drugi autobus do Vezelaya i kaže mi da ću morati uzeti taksi. Starija gospođa, koja sjedi na prvom sjedalu, sluša razgovor i kaže da i ona ide u Vezelay, pa ako želim, možemo dijeliti taksi. Složim se i po dolasku u Avallon, nakon sat vremena vožnje kroz predivan krajolik, tražimo taksi.
Velika taksi-stanica je tu, međutim niti jednog taksija na njoj. Pitam našeg vozača i kaže mi da u obližnjoj telefonskoj kabini ima nekoliko telefonskih brojeva taksija. I zaista nalazim četiri broja. Pokušavam zvati prvi broj, ali taksi je zauzet. Druga tri broja ostaju nijema. Nitko se ne javlja na moj poziv. Gospođa postaje sve nervoznija jer već kasni na svoj seminar. Postaja je prazna. Na šalterima također nikoga nema. Kucam na prozor jednog šaltera i nakon izvjesnog vremena pojavi se neki čovjek, kojeg zamolim da nam pozove taksi. On to ljubazno učini i kaže nam da moramo čekati pola sata dok taksi dođe. Ne preostaje nam ništa drugo pa sjednemo na klupu i čekamo. Ona je Engleskinja, ali već 40 godina živi u Firenci. U Vezelay ide na neki seminar, koji je počeo već jučer. Nije na vrijeme stigla na vlak u Dijon pa je morala čitavu noć čekati sljedeći.
Taksi napokon dolazi i vozi nas u 15 km udaljeni Vezelay.
Dolazim u svoj hotel i pitam je li soba rezervirana. „Da, da, rezervirana je i plaćena“, kaže mi vlasnik hotela. Eto, to je u redu, hvala Bogu.
Brzo se tuširam, zovem Mariannu i odlazim u baziliku. Jako je vruće – više od 28 stupnjeva. Taksist mi ispriča da ne pamti ovakvu vrućinu u travnju. Oznojim se uz brdo do bazilike, ali u njoj je tako svježe da se uskoro osjećam divno. Ponovno je to onaj blaženi mir kojeg se sjećam iz rujna prošle godine. Dugo sjedim, klečim i molim, pa ponovno sjedim.
Idem po pečat pa na terasu, gdje uz kavu pišem svoj dnevnik. Oko 7 sati idem u svoj hotel na večeru. Tu sretnem troje Nijemaca iz Aachena. Oni su također hodočasnici. Imaju automobil pa jedno od njih vozi dok drugih dvoje pješači. Ja im ispričam o svojoj agenciji pa ih to jako zanima. Ove godine imaju dva tjedna vremena, a sljedeće godine planiraju nastaviti svoje hodočašće. Ovo s automobilom prilično je komplicirano pa će sljedeće godine iskušati ovaj sistem s mojom agencijom. Kažu mi da me sam Bog njima poslao. Razmjenjujemo e-mail adrese i obećavam im da ću ih izvijestiti o svome iskustvu s ovom agencijom. Rastajemo se oko 11 sati.
Utorak, 17. travnja 2007.
Vezelay – Varzy (33 km; 7 sati i 30 minuta)
Krenem oko 9 sati, nakon laganog doručka u hotelu. Dok se opraštam od vlasnika, koji sam servira doručak, žali mi se kako ima problema zbog 35-satnog vremena tjedno u Francuskoj. Hotel mu je premalen da bi zaposlio dovoljno radnika koji bi zamijenili one što rade samo 35 sati tjedno. Zbog toga mora zatvoriti hotel dva dana svakog tjedna. I danas će poslije doručka to učiniti.
Silazim u dolinu odakle put naizmjenično prolazi kroz šumu i polja. Drago mi je kad prolazi kroz šumu jer sunce već dobro grije iako je još prilično rano. Skidam duge hlače i oblačim kratke te majicu kratkih rukava. Toliko sam se zaželio pješačenja, da se primijeti kako sve brže hodam. Znam iz iskustva kako je opasno prebrzo hodati u početku pa nastojim usporiti. To mi i uspije te nakon izvjesnog vremena pronađem dobar ritam kojim mogu pješačiti čitav dan.
Gledam oko sebe i vidim zelena polja ili pak žuta s procvjetalom uljanom repicom.
Rekoše mi da tu repicu ovdje u okolici prerađuju u gorivo za automobile. Uništili su ogromne površine šume da bi posijali tu repicu koja im donosi (za sada) veću i iznad svega bržu zaradu.
Potpuno sam sām. Ni ljudi ni prometa. Samo polja, poneka šumica i ja. … i moje misli … u beskrajnoj tišini i ljepoti Božje prirode … nose me … Razmišljam o svemu i svačemu: o čovjeku, koji se tako često divi ljepoti prirode i uživa u njezinim blagodatima, a u isto vrijeme čini sve da tu prirodu uništi radi trenutnog profita. Pročitao sam negdje da se u Francuskoj 165 hektara zelene površine prekrije betonom i asfaltom – svaki dan. O svome djetinjstvu, dok sam gledao s vrha brda iznad Kovača na Duvanjsko polje, koje mi se činilo beskrajnim, pitao sam se što ima iza onih dalekih planina te sanjao da ih jednog dana prijeđem i otkrijem neki novi svijet pun ljepote. O želji i snu da se jednoga dana uputim na ovaj put prema Composteli. O prvom dijelu moga hodočašća, koji mi je otkrio toliko toga o meni i drugima. Na kojem sam toliko patio, a ipak bio zahvalan što mi je dano da mogu to činiti. O neugodnom predosjećaju, koji me pratio prije nego sam krenuo. O bojaznima koje još uvijek postoje glede konačnog uspjeha. A što je konačni uspjeh? Stići u Saint Jean Pied de Port? U Santiago de Compostelu? Naći sebe? – onoga Slavka, punog znatiželje i mladenačkog elana, koji je sa srcem na dlanu i glavom u oblacima prije toliko godina krenuo u nepoznati svijet da ga otkrije. I onda izgubio sebe. Boga? Onog Boga za kojeg sam toliko puta mislio da me napustio i kojeg sam otkrio u sebi na prvom dijelu svoga hodočašća. Sresti nove ljude? Otkriti nova mjesta i njihove ljepote? Biti mrtav umoran nakon dugog pješačenja, a ipak sretan? Što je moj cilj?
Put je moj cilj…!!!
Na vrhu nekog brežuljka ugledam u daljini dvije siluete kako se kreću u istom smjeru kao i ja. Možda su to također hodočasnici. Nesvjesno ubrzam korak, ali se prisilim usporiti jer ipak više volim pješačiti sam. Kakav užitak! Još samo da nije ovako vruće.
Uskoro se penjem jakom uzbrdicom i osjećam kako me sunce grije punom snagom. Mijenjam šal na vratu i vrpcu oko glave, jer su natopljeni znojem. Šešir kao da ne pomaže ublažiti snagu sunca. Usporim još malo, ali se još uvijek užasno znojim.
Pored puta, u hladu, sjedi neka žena naslonjena na torbu. Lice joj pocrvenjelo od napora i vrućine. Malo dalje njezina prijateljica leži potpuno iscrpljena na leđima. Prešle su tek 15 km, ali više ne mogu. Barem zasada. Hodočasnice su i cilj im je Varzy, kao i meni. A do njega ima još 10 kilometara. Pitam ih kako misle dotamo doći i kažu da ne znaju. Tu će se odmarati dok ne zahladi malo pa će pokušati nastaviti.
Poželim im sreću i nastavim. Moram priznati da sam i ja umoran nakon ove duge strme uzbrdice. Srećom uskoro joj je kraj pa se sada nalazim na velikoj ravnoj uzvisini.
Cesta, pa poljski put pa opet cesta. Pogled se pruža preko polja daleko, daleko i gubi se u izmaglici. Nakon izvjesnog vremena primijetim selo na desnoj strani i pitam se jesam li možda prošao pored cilja, jer moj brojčanik pokazuje da sam prešao 25 km. Vidim dolje neku cestu s puno prometa pa siđem na nju i uključim GPS, koji mi pokazuje da je Varzy prema natrag i udaljen 2,2 km. Odlučim vratiti se glavnom cestom iako ima jako puno prometa. Umoran sam i žedan pa biram najkraći put. Dođem uskoro do sela i vidim na tabli da se zove Cuncy les-Varzy. Nije to moj cilj. Pogledam svoj GPS i najradije bih ga stuk’o. Mijenjam karticu i probam drugi program. On mi kaže da je Varzy udaljen 4,4 km u smjeru odakle sam došao. Bio sam dakle došao gotovo na cilj, a onda se od njega udaljio 2,2 km, koje sad moram ponovno prijeći. E, Žaklina, Žaklina! Ni u tebe se više ne mogu pouzdati. Vraćam se dakle cestom do mjesta gdje sam napustio poljski put i nastavim njime. Dolazim u Varzy oko 5 sati. Bez problema nađem kuću u kojoj imam rezerviranu sobu. Jedna od onih žena koje sam vidio pored puta već je tu, ali druga je još negdje na putu. Tuširam se i operem rublje pa malo prilegnem. Čekam večeru, jer prilično sam gladan. Imam rezervaciju u nekom restoranu pa pitam gazdaricu gdje se on nalazi. Kaže mi da je prilično daleko, na izlazu iz gradića. Krenem malo prije 7 sati i nakon 20 tak minuta stignem do njega. Nažalost, vrata su zaključana. Mislim da sam došao prerano pa sjednem na obližnju klupu i pričekam pola sata. Međutim vrata su ostala zaključana. Zvonim, ali se nitko ne javlja. Gledam svoju listu rezervacija da se nisam zabunio, ali ime i adresa „štimaju“. Nema druge nego se vratiti u grad. Pokušavam ući još u tri restorana, ali su i oni zatvoreni. Nađem neki kafić, koji je eto otvoren i pitam što se to dogodilo da su sva četiri restorana zatvorena isti dan. „A, to je nova vrsta restorana gdje ljudi rade 35 sati tjedno, a ostalo vrijeme kukaju kako ne zarađuju dovoljno“, kaže mi vlasnica kafića. „A kako mrze jedni druge, ne žele da drugi nešto više zarade, dok je njihov restoran zatvoren, pa zatvore svi istim danom. A to je eto danas“ , doda. Popijem pivo i vratim se u sobu.
I druga hodočasnica je u međuvremenu stigla pa me pitaju zašto sam se tako brzo vratio. Kad su čule što se dogodilo, pozovu me na svoju večeru, koja se sastojala od kruha i sira. Kažem da imam suhe kobasice, ali da kruha nemam, pa rado prihvaćam poziv da dijelimo večeru.
Odem dakle u svoju sobu po kobasicu i zajedno večeramo u njihovoj sobi. Dugo još sjedimo i pričamo nakon večere. Djamila je već nekoliko puta bila u Santiagu de Composteli pa nam daje savjete uz puno viceva i smijeha. Maddy pak prvi put pokušava ići. Namjeravaju ići do Burgosa, ali nemaju baš puno vremena pa nije sigurno da će dotle stići. Gledam Djamilu, onako okruglu kao lopta i znajući da je danas nakon 15 km bila polumrtva od umora, ne mogu zamisliti da će tako daleko stići.
Vraćam se u krevet i ponovno pokušavam nazvati Mariannu, opet bez uspjeha. Onda se sjetim promijeniti karticu u mobitelu i pokušati s luksemburškom. I eto čuda – s njome imam mrežu. Srećom, jer ona je također pokušavala čitavo popodne i večer pa se jako zabrinula. I tako eto završi prvi dan. Nadam se da će rezervacije za hotele i restorane, koje sam već platio agenciji unaprijed, ubuduće bolje funkcionirati.
Srijeda, 18. travnja 2007.
Varzy – Châteauneuf-Val-de-Bargis (28,5 km; 6 sati i 23 minute)
Odlučim slijediti GR 654 umjesto vodič, koji mi je poslala agencija i koji uglavnom slijedi cestu. Odmah na izlazu iz gradića skrenem u šumu, što mi je jako drago. Svježe je i vrlo ugodno. Uskoro uhvatim svoj ritam pješačenja, što je jako važno. Nakon dva sata sustigne me jedan hodočasnik pa nastavim put s njim. Ide vrlo brzo – oko 5 km na sat, kako sam kaže. Većinom slijedi cestu, a već je triput zalutao otkad je krenuo iz Vezelaya. Putovi nam se razilaze nakon izvjesnog vremena pa se uzajamno slikamo i zaželimo jedan drugomu sretan put. Zove se Jean-Claude.
Malo kasnije sustigne me još jedan mladić iz Švicarske, odakle je krenuo na hodočašće prije mjesec dana. Danas namjerava prijeći 50 km pa mu se jako žuri. I on je jutros zalutao u šumi i lutao oko dva sata. I njega slikam prije nego nam se putovi raziđu. Dolazim u Clamecy, gdje su znakovi vrlo rijetki pa se mučim dok ih nađem. Baš tada me Marianne zove – naravno. Zna ona kad treba zvati. Nakon sela mi se čini da put ne odgovara opisu u mome vodiču, pa uključim GPS, ali mi Žaklina ne može pomoći. Šalje me lijevo, pa desno – pa pravo u g….. To me čudi jer me prošle godine često spašavala. Spremim dakle GPS i nastavim onako po osjećaju, jer znakova nema. Primijetim da sam izgubio štap dok sam konzultirao GPS. Samo mi je to nedostajalo. Previše sam umoran i iživciran da bih se vraćao i tražio štap pa nastavim. A žao mi je štapa, koji me tako vjerno služio od Luxembourga dovde. Osjećam se nekako nelagodno, već duže vremena a danas posebno. Pokušam se oteti tom osjećaju, ali ne uspijevam.
Znakovi GR 654 sad su potpuno nestali, a pojavili se znakovi sa žutom strelicom, koji označavaju put prema Santiago. Nemam drugog izbora nego njih slijediti iako se ne poklapa s mojim dvama vodičima. Zaustavim se u hladu i pojedem sendvič. Malo sam se primirio pa se malo bolje osjećam. Prema mome brojčaniku trebao bih biti blizu cilja, koji međutim nije na vidiku. Opet konzultiram svoje vodiče i opet ne mogu locirati gdje se nalazim. Put jednostavno ne odgovara kartama i objašnjenju koje imam. Ugledam kuće! Gdje su kuće, tu je i cesta, nadam se, sa znakovima. Baš malo prije nego sam stigao do sela sustigne me Jean-Claude, s kojim sam se jutros sreo i koji je onako brzo pješačio. Pitam se kako se ponovno našao iza mene. Mora da je jedan od nas pogriješio. Ispostavilo se da sam to ja. Promašio sam svoj cilj koji je sada iza mene i udaljen je tri kilometra cestom. Ma što su tri kilometra za ratnika svjetlosti, kao što sam ja!
Dolazim u Châteauneuf-Val-de-Bargis u 15,00 sati. Soba je divna. Tri velika prozora s tri različite strane kuće puštaju svjetlo u sobu a panoramski pogled na grad je zaista lijep. Tuš, pranje rublja i osjećam se kao preporođen. Ovog puta rezervacije sobe kod privatnika i večera u obližnjem restoranu funkcioniraju. Jedem špagete, uz crveno vino pa espreso. Ma osjećam se spreman na nova uzbuđenja. Ipak se nadam da će biti ugodna. Majko Božja, molim Te, čuvaj me na ovom mom putu k Bogu i sebi.