Arhitekti su zapravo idealisti – bila je prva misao koju je već na početku našeg razgovora izrekao arhitekt Ivan Vukojević (34) iz Zagreba, čiji su korijeni iz Ljubuškog u Hercegovini, odakle je otišao na studij u metropolu.
Vukojević je sada doktor znanosti, magistar i inženjer arhitekture i urbanizma, a svoju tvrdnju o idealizmu pojašnjava zbog neprijeporne želje većine arhitekata da naprave nešto dobro, kako za same ljude, ali i cijelu društvenu zajednicu općenito.
– Iako na neke stvari u ovom poslu treba oguglati, kada čovjek vidi da je njegov osobni projekt uspješno završen, nastaje uistinu veliko zadovoljstvo – kazao nam je Ivan. Usput rečeno, oženjen je za arhitekticu Moniku (34), stoga njih dvoje svakako imaju o čemu govoriti kad je posao u pitanju.
Vukojević je u lipnju 2024. pred povjerenstvom Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio doktorski rad pod naslovom “Urbanističko-arhitektonski sklopovi duhanske industrije u Dalmaciji i u Hercegovini: kriteriji za vrednovanje, obnovu i revitalizaciju”. To je zapravo glavna tema ovog razgovora za Slobodnu Dalmaciju budući da je Ivan čak šest godina provodio doktorsko istraživanje čija je glavna misao vodilja mogućnost obnove, prenamjene i unaprjeđenja nekadašnjih duhanskih sklopova.
Neodržavane i neugledne
Kako ste baš došli na ideju stručnog bavljenja duhanskim sklopovima premda ste se mogli posvetiti nekim drugim kategorijama?
– Prostori industrijske baštine jako su izazovni za arhitekte. K tome još od studentskih dana gajim sklonost prema takvim temama. Podrijetlom sam iz ovih krajeva Hrvatske i fascinirala me činjenica kako na tom prostoru postoji industrijsko nasljeđe o kojem se vrlo malo zna i koje je slabo prepoznato. A imalo je iznimnu važnost za dalmatinska i hercegovačka naselja i gradove u prošlosti, kako u prostornom, tako i u društvenom smislu. Jako me iznenadio i opseg tog nasljeđa jer ni sam nisam inicijalno imao percepciju o tome, budući da su brojni duhanski lokaliteti bili prepušteni propadanju i u opasnosti od nestanka. Osjećao sam obvezu baviti se tom temom kako bi ih otrgnuo od zaborava i potaknuo njihovu obnovu i prenamjenu.
Sve ste ih vidjeli i istražili pa najbolje znate u kakvom su stanju?
– Izuzevši duhansku stanicu u Splitu, koja je u potpunosti srušena u Drugom svjetskom ratu, svi su ostali duhanski sklopovi djelomično ili u potpunosti očuvani. Pored toga što su različitog stupnja očuvanosti, razlikuju se i prema načinu korištenja. Većina ih se uopće na koristi, dok se u nekima od njih privremeno ili trajno koriste pojedine zgrade. Ponegdje su u duhanskim sklopovima pojedinačno prenamijenjene određene zgrade. No, izuzevši obnove i prenamjene zgrade restorana duhanske stanice u Imotskome u Zavičajni muzej i upravne zgrade duhanske stanice u Metkoviću u Prirodoslovni muzej i gradsku knjižnicu, riječ je uglavnom o neplanski provedenim zahvatima upitne strukovne kvalitete. Cjelovito je obnovljena tek duhanska stanica na Čiovu, koja je pretvorena u hotel.
Napušteni duhanski sklopovi uglavnom su neodržavani i neugledni, zbog čega izazivaju odbojnost kod ljudi koji ne mogu sagledati potencijal i ljepotu tih lokaliteta. U Hercegovini nasljeđu duhanske industrije prijeti veći rizik od nestanka zbog nebrige i neprimjerenih graditeljskih zahvata nego u Dalmaciji. Neodržavanje napuštenih sklopova obilježava oba područja, no manjak svijesti o značenju tog nasljeđa, slaba organiziranost i potkapacitiranost konzervatorskih službi (u Dalmaciji su zaštićena tri sklopa u cijelosti, a jedan djelomično, dok u Hercegovini nije ni jedan), kao i kontinuirani vandalizam (paleži, krađa kvalitetnoga graditeljskog materijala i slično) u većoj mjeri povećavaju taj rizik u Hercegovini.
Spas od propasti
Osnovna ideja vašeg doktorskog rada je, dakle, spašavanje duhanskih sklopova?
– Uvjeren sam da vrijedi pokušati očuvati te zgrade i lokalitete od propasti koja će ih jamačno zadesiti ako nisu u funkciji. Afirmacija te teme mogla bi potaknuti pozitivne procese po tom pitanju. Uostalom, te su zgrade nekada bile na periferijama naselja i gradova, danas su praktički u njihovim centrima pa bi šteta bilo ne iskoristiti ih, promijeniti namjenu, modernizirati… Nije pretjerivanje kazati kako su iznimno važni za ta naselja u prostornom i društvenom pogledu.
U što bi se te zgrade mogle prenamijeniti?
– Naravno, ne postoji univerzalno rješenje, mogle bi postati turističko-ugostiteljski objekti, kulturni objekti, stambeni… Primjere za to možete pronaći i u brojnim svjetskim primjerima.
Gdje naći novac za takve projekte?
– Podrazumijeva se da su zahvati na njima financijski zahtjevni. Analizirani inozemni primjeri pokazuju različite modele financiranja – javno, privatno ili kombinacija javnog i privatnog financiranja. Obnova određenih primjera je provedena iz sredstava EU-a. Uostalom, postoji dobar domaći primjer – obnova tvornice duhana u Rijeci većim je dijelom financirana iz europskih fondova. Možda bi se europskim financiranjem moglo potaknuti obnovu i nekih od duhanskih sklopova u Dalmaciji i Hercegovini. Ili u najmanju ruku organizirati radionice studenata u tim duhanskim sklopovima kako bi se promišljale njihove nove namjene. Ta tema možda bi mogla biti zanimljiva i za programe prekogranične suradnje.
U čemu još vidite problem obnove?
– Veliki je problem manjak edukacije ljudi jer većina zapravo ne zna koliko je to vrijedna graditeljsko-industrijska baština na ovim prostorima. Šteta bi bila da propadne djelovanjem “zuba vremena”. Bilo bi tu svekolikih koristi za zajednicu, pitanje samo po kojemu modelu.
Vi jamačno niste prvi koji se bavi prijedlozima obnove duhanskih sklopova?
– Prije provedbe ovoga istraživanja nije bilo značajnih istraživanja o mogućnostima njihove obnove i prenamjene. Neki studenti arhitekture su u prošlosti radili diplomske radove na temu obnove pojedinih ovakvih objekata, no do sada se nitko nije sveobuhvatno i znanstveno bavio tom temom.
Recite nam nešto o gradnji prvih duhanskih sklopova?
– Duhanski sklopovi nisu izgrađeni odjednom, već je riječ o procesu koji je trajao od njihova osnivanja pa do kraja djelovanja u izvornoj funkciji. U njihovu prostorno-povijesnom razvoju moguće je prepoznati nekoliko karakterističnih razdoblja. Najintenzivnija izgradnja provodila se u austrougarskom razdoblju, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je uspostavljeno 15 sklopova (osam u Dalmaciji i sedam u Hercegovini). Između dva svjetska rata neki od sklopova su se proširivali, a kao novi pogon uspostavljana je tvornica duhana u Zadru 1923. godine od strane talijanskog monopola duhana, te otkupna stanica u Zadvarju od strane jugoslavenskog monopola.
Nakon Drugog svjetskog rata na području Dalmacije nije bilo uspostavljanja novih duhanskih sklopova, a na području Hercegovine osnivanje i izgradnja novih sklopova provodilo se do 1960-ih godina (osnovane otkupne stanice u Grudama, Posušju i Čitluku). Iako su Dalmacija i Hercegovina dva zasebna geografska područja, duhanski sklopovi i na jednom i drugom području imaju slična urbanističko-arhitektonska obilježja. Ona su odraz uzgoja istovjetnog tipa duhana (tzv. hercegovačkog tipa), istovjetne tehnologije obrade i prerade duhana, tehnologije građenja, kao i sličnih obilježja lokalnog i regionalnog vremensko-prostornog konteksta. Uz nekoliko iznimaka, duhanski sklopovi uglavnom su paviljonski sklopovi jedne ili više (longitudinalnih) zgrada (skladišta, upravne zgrade i dr.) i pomoćnih građevina unutar obuhvata ograđenih kamenim zidovima.
Planirani i organizirani procesi
Unutarnja dvorišta sklopova djelomično su bila hortikulturno uređena. Porast proizvodnje duhana često je bio poticaj širenju sklopova dogradnjom postojećih ili izgradnjom novih zgrada. Mjerilom i oblikovanjem najprepoznatljiviji element duhanskih sklopova su proizvodno-skladišne zgrade. One uglavnom imaju vanjske kamene zidove i skeletne konstrukcije od drva, željeza ili betona, a međukatne i krovne konstrukcije od drva ili betona. Intenzitet građenja i brojnost tih sklopova, površine njihovih obuhvata, mjerilo i obilježja zgrada svjedoče da je njihova izgradnja bila planirani i organizirani proces kojem se ozbiljno i sustavno pristupalo. Izgradnja duhanskih sklopova predstavljala je prvu industrijalizaciju i modernizaciju prostora u kojima su građeni. Oni su utjecali na urbanizam i arhitekturu naselja u kojima su građeni.
Koji su, dakle, najstariji?
– U Hercegovini su najstariji sklopovi tvornica duhana u Mostaru i duhanske stanice u Ljubuškom i Trebinju, koji su počeli s radom 1880., odnosno 1881. godine. U Dalmaciji je prva bila duhanska stanica u Imotskome uspostavljena 1887. Prvi duhanski sklopovi prestali su s radom ubrzo nakon Drugog svjetskog rata (duhanske stanice u Sinju i Drnišu), a posljednji aktivni sklop bila je duhanska stanica u Stolcu koja je ugašena 2012., nakon 127 godina rada.
Koliko ih je bilo aktivno?
– U Dalmaciji i Hercegovini bilo ih je 20 i sve sam ih, osim srušene splitske duhanske stanice, obišao za potrebe provedbe doktorskog istraživanja. Istraživanjem sam utvrdio njihova identitetska obilježja i kulturno-društvene vrijednosti, te postavio kriterije za obnovu.
Objava “Urbanističko-arhitektonski sklopovi duhanske industrije u Dalmaciji i u Hercegovini: kriteriji za vrednovanje, obnovu i revitalizaciju” – tema je doktorskog rada Ivana Vukojevića pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.