Hip_Urednik
Djeca se rijetko sjećaju predavanja, ispravljanja ili dobronamjernih upozorenja izrečenih za kuhinjskim stolom. Ono što pamte jest osjećaj koji stoji iza roditeljskih riječi. U mnogim domovima roditelji iz ljubavi, brige i straha djecu obasipaju savjetima, nadajući se da će ih zaštititi od pogrešaka koje su i sami nekada napravili.
No djecu ne oblikuje samo ono što im se govori. Još dublje oblikuje ih ono što smiju osjećati u prisutnosti roditelja. Prije savjeta, rješenja i dugog popisa životnih lekcija postoji nešto tiše i temeljnije što određuje kako će djeca slušati, koliko će se otvoriti i u kakve će osobe odrasti, piše Times of India.
Prvo sigurnost, onda savjet
Djeci je, više od savjeta, potrebna emocionalna sigurnost. Savjeti do njih najlakše dopiru kada se osjećaju sigurno, a ne osuđivano, požurivano ili odbačeno. Dijete koje zna da će svaka pogreška biti dočekana kritikom teško može čuti ono što mu roditelj pokušava reći. Umjesto toga, brani se, povlači u sebe i skriva probleme.
Zato je emocionalna sigurnost važnija od stalnog ispravljanja. Kada dijete zna da se može vratiti kući s lošom ocjenom, prekinutim prijateljstvom ili pogreškom i da će se roditelji prema njemu i dalje odnositi s dostojanstvom, otvorenije je za njihovo vodstvo. Sigurnost gradi povjerenje, a povjerenje omogućuje roditeljski utjecaj. Bez toga i najrazumniji savjet može zvučati samo kao buka.
Slušanjem poručujemo djetetu da je važno
Roditelji često misle da je njihov zadatak usmjeravati djetetove odluke. No jedan od njihovih najvažnijih zadataka jest dati djetetu osjećaj da je njegov unutarnji svijet vrijedan pažnje. To znači slušati ga bez stalnog prekidanja, popravljanja, objašnjavanja ili uspoređivanja.
Djetetu koje priča o svađi s prijateljem možda ne treba detaljan plan za rješavanje sukoba. Možda mu treba samo smiren roditelj, strpljivo slušanje i nekoliko riječi poput: “Zvuči kao da ti je bilo baš teško.” Tinejdžeru koji se bori s pitanjima identiteta, pritiskom vršnjaka ili usamljenošću možda ne treba moralno predavanje. Možda želi roditelja koji može ostati uz njega dovoljno dugo da shvati što se zapravo događa.
Kada dijete osjeća da ga roditelj stvarno sluša, to ima snažan učinak. Time mu se poručuje da njegovi osjećaji nisu smiješni, da zbunjenost nije slabost i da njegov glas vrijedi. Ta lekcija ostaje s njim mnogo dulje od bilo kojeg savjeta o ocjenama, karijeri ili disciplini.
Razumijevanje nije isto što i odobravanje
Neki se roditelji brinu da će previše slušanja djecu učiniti popustljivom ili razmaženom. No razumjeti djetetove osjećaje nije isto što i odobriti njegovo ponašanje. To ne znači da roditelj podržava svaki djetetov izbor ili svaku reakciju, nego da priznaje ono što dijete u tom trenutku proživljava.
Djetetu se može nježno, ali čvrsto reći da ispad bijesa nije prihvatljiv, a istodobno mu pružiti utjehu dok se ne smiri. Tinejdžeru se može jasno dati do znanja da je prešao granicu, a svejedno se prema njemu odnositi s poštovanjem.
Djeci ne trebaju roditelji koji će se pretvarati da je njihovo ponašanje uvijek u redu. Trebaju roditelje koji znaju odvojiti dijete od njegove pogreške. Ta je razlika ključna. Kada se dijete osjeća svedeno na svoj najgori trenutak, uči se sramu. Kada ga se doživljava kao cjelovitu osobu koja još uči, lakše preuzima odgovornost bez gubitka samopoštovanja.
Važnija je prisutnost od savršenstva
Postoji i tiha istina koju mnogi roditelji zanemaruju: djeca promatraju kako se odrasli nose sa životom, a ne samo ono što o njemu govore. Primjećuju ispričava li se roditelj nakon što plane, pretvara li se stres u grubost i nestaje li ljubav kada stvari postanu teške. Uče iz tona, reakcija i načina na koji roditelj upravlja svojim emocijama.
Roditelj ne mora biti savršen da bi bio dobar roditelj. Zapravo, težnja savršenstvu može u domu stvoriti napetu i nedostižnu atmosferu. Djeci je potrebna stabilna odrasla osoba koja zna priznati pogrešku, smiriti se i ostati emocionalno dostupna.
Prisutnost uči više nego gluma savršenstva. Smiren glas nakon teškog dana, iskrena isprika nakon oštre primjedbe, kratka stanka prije reakcije – ti trenuci djecu tiho uče kako izgleda zrela ljubav. Pokazuju im da snaga nije u tome da nemamo osjećaje, nego u tome da se s njima znamo nositi bez povređivanja drugih.
Najveći dar je osjećaj da ih netko stvarno vidi
Savjeti imaju svoje mjesto. Djeci su potrebni vodstvo, struktura i granice. Ali savjeti najbolje djeluju kada se temelje na nečemu dubljem: odnosu u kojem se dijete osjeća viđeno i prihvaćeno.
To je dar koji djeca najviše trebaju od roditelja. Ne stalne upute, nego dosljedno razumijevanje. Ne beskrajno ispravljanje, nego strpljenje koje donosi olakšanje. Ne dom ispunjen pravilima izrečenima iz straha, nego dom u kojem dijete može biti iskreno bez straha od poniženja, prenosi Index.hr.
Na kraju, djeca ne sazrijevaju samo zato što su im roditelji sve objasnili. Sazrijevaju zato što im je netko blizak stvorio prostor da budu ono što doista jesu.
Vrisak.info
