Petar Šimić ugledao je svjetlo dana 28. lipnja 1938. god. u Drinovcima, kotar Ljubuški, od “kršćanskih roditelja – dobrog obiteljskog odgoja“, od oca Ivana i majke Kate r. Glavaš, a kršten je drugi dan, na Petrovdan, u župnoj crkvi. Krizman je u šestoj godini, 1944. u Mostaru; krizmao ga je biskup Petar Čule. Don Petar potječe iz brojne obitelji: braća su mu: Stjepan, Zdravko, Zvonko, Srećko, Vlado, Miro; te sestre: Danica, Ljubica, Mila, Ljerka, Vinka.
Petar piše molbu za primitak u salezijansku zajednicu. U molbi navodi: “Već duže vremena sam o tome razmišljao, pa sam došao do uvjerenja da sam za to stekao zvanje i imam volju. To isto znadu i moji roditelji i s time su sporazumni“. Roditelji su to potvrdili osobnom izjavom i potpisom.
Iz liječnike svjedodžbe vidljivo je da je “pregledani zdrav tjelesno i duševno (…), srednjeg je uzrasta, dobre tjelesne građe, vid i sluh su dobri, pluća i srce i drugi organi zdravi, te prema tome nema zapreke za nastavak škole“. Već nakon prvih “par susreta s njime dobiva se dojam da je blage ćudi i savjestan u izvršavanju vjerskih dužnosti“ – zaključili su poglavari primajući ga u zajednicu.
Primljen je a u novicijat u koji ulazi 13. kolovoza 1954. u Rijeci, a ravnatelj mu je glazbenik don Ivo Ljubić Horvaćanin. U molbi za prve zavjete piše: “Kroz godinu novicijata nastojao sam upoznati duh i pravila Družbe sv. Franje Saleškog (…), a nastojao sam dobro upoznati i samog sebe, i došao sam do uvjerenja da ću moći uz pomoć Božju, do smrti živjeti po Pravilima iste Družbe. Stoga se svojevoljno odlučujem posvetiti za sav život u Salezijanskoj družbi, jer sam uvjeren da ću tako najsigurnije spasiti svoju dušu i raditi na slavu Božju i dobro bližnjega, osobito mladeži.“
Odobravajući mu zavjetovanje, poglavari ističu: “Navezan na Družbu, pobožan i požrtvovan te veselog i toplog značaja (…) Mnogo se uozbiljio i mnogo radio nad sobom. Sposoban za zavjete.“ Tako je Petar Dominik Šimić položio prve zavjete uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1955. u ruke provincijala Avguština Jakoba.
Od 1955-1958. Petar pohađa “Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru“ koju završava s vrlo dobrim uspjehom. Zbog vojničke službe koju služi u Prištini, nužno izbiva iz zajednice, ali prisiže da je vršio pravila Družbe, koliko mu je to dopuštala vojna služba. Nakon odsluženja vojske piše molbu za polaganjem “vječnih zavjeta“ jer sam – kaže – “odlučio sav svoj život posvetiti Salezijanskoj družbi“. U odgovoru na njegovu molbu poglavari ističu da je Petar “do nastupa u vojsku bio uzoran klerik i savjestan u vršenju svojih dužnosti. Za vrijeme vojničke službe podržavao je redovite veze s poglavarima. Tjedno jedanput je primao sv. sakramente kod našeg svećenika G. Bakana u Prištini.“
Pripušten je polaganju dvogodišnjih zavjeta a nakon njihova isteka piše molbu za polaganje doživotnih zavjeta, u kojoj opet naglašava: “moja je želja stalna, da cijeli svoj život posvetim G. Bogu po ustanovama Družbe sv. Franje Saleškog, koje ću – nadam se – uz Njegovu pomoć savjesno obdržavati“. Poglavari navode: “opaža se da je prilično samosvjestan. Inače je observantan, studije redovito i dobro svladava, uslužan je i društven, a pokazuje i znakove prave pobožnosti“. “Vječne zavjete“ položio je u Zagrebu na Knežiji 1. prosinca 1962. “Niže redove“ prima 1963. Tom prigodom poglavari ističu da je “pobožan i poslušan (…). U pogledu vršenja zavjeta i dnevnog reda ne može mu se prigovoriti. Studije dobro svladava. Opomene prima lijepo. Pokazuje mnogo smisla za liturgiju i apostolat.“
Subđakonat prima 1964. a poglavari ističu da je “pobožan, poslušan, aktivan u društvenom životu. Intelektualno veoma sposoban“, ali i da se “voli isticati i kritizirati“.
Đakonat prima u veljači 1965. a poglavari mu savjetuju “neka bude više svjestan važnosti tz. pasivnih kreposti i neka oblikuje u sebi lik unutrašnjeg čovjeka. Čuvstva treba podrediti razumu“.
U molbi za primanje svetog reda svećeništva, piše: “budući da po milosti Božjoj imam zvanje i volju za svećenički stalež, to (…) slobodnom odlukom, a pun pouzdanja u pomoć Božju i zagovor Nebeske Majke, molim (…) da me se pripusti primanju sv. svećeničkog reda.“ Kućno vijeće između ostalog ističe da je “vrlo sposoban, aktivan i pobožan“. Ređenju ga je pripustio provincijal Martin Jurčak, a supotpisali su vijećnici Izidor Tušek i Nikola Pavičić. Zaredio ga je Franjo kardinal Šeper 29. lipnja 1965. Na prijedlog Salezijanske delegature, mladomisnik Petar je imenovao kapelanom u župi sv. Ane u Rudešu. Ovime završava intelektualna formacija don Petra, koji je međutim nastavio sa svojim osobnim formalnim i neformalnim obrazovanjem.
Ono što se često ističe u njegovu odgojnom procesu, da je nadaren, samosvjestan, odlučan, poduzetan, odvažan, sada u njegovu odgojno-pastoralnom radu to još više dolazi do izražaja. Njegovo ime Petar, podrijetlo iz kršne Hercegovine, rođen i kršten na blagdan sv. Petra, krizman od Petra (Čule), zaređen za svećenika na Petrovdan, i više drugih podudarnosti, kao da nosi u sebi oznake značaja: čvrstoću stijene, jasnoću vizije, nepokolebljivost pred poteškoćama i odlučnost u ostvarenju ciljeva, kako u odgojno-pastoralnom radu, tako i u gradnji crkava i izgradnji Crkve Božjeg naroda, u trudu i naporu neumornog apostolskog rada i zanosa, u bolesti i kušnji, u patnji i ponosu, u svjedočenju i predanju svome pozivu.
Don Petar – graditelj
Još kao mladomisnik, kapelan don Petar zajedno sa župnikom don Nikolom Vuglecom, gradi prvu crkvu sagrađenu poslije rata u Zagrebu, crkvu sv. Ane u Rudešu (1965-67).
U Rijeci, kao školski savjetnik i profesor, preuređuje crkvu sv. Josipa prema novim liturgijskim propisima 2. vatikanskog koncila (1967-1968).
Don Petar je 1968. imenovan upraviteljem župe Marije Pomoćnice kršćana u Splitu (Kman) i voditelj je gradnje crkve i pastoralnog centra. Uz crkvu – zgradu don Petar izgrađuje i živu crkvu – župnu zajednicu, ističući se osobito propovIjedanjem i katehiziranjem. U Splitu ostaje do 1977. a onda nakon 9 godina predanog i uspješnog rada, određen je na novu službu u Zagrebu. U dekretu razrješenja župničke službe nadbiskup dr. Frane Franić piše: “Zahvaljujem Vam na revnom dušobrižničkom radu u dosadašnjoj župi, a posebno na veoma marljivom i uzornom vršenju katehetske službe, kao i na izgradnji lijepe i funkcionalne župne crkve.“
Po dolasku na Knežiju 1977. pokreće obnovu crkve Marije Pomoćnice, koja se uređuje izvana: dvorište i vjeronaučna dvorana, i iznutra: prekrasni mozaici – Don Boscova vizija Crkve u prezbiteriju glavnog oltara, te pokrajnji oltari s likom sv. Antuna i kardinala Stepinca. Zbog ovoga Stepinčeva imao je neugodne “bliske susrete“ s tadašnjim vlastima, koje su htjele maknuti ne samo mozaik (kao u župi Stražeman) nego i svaki spomen Stepinca, ali don Petrova umješnost i dosjetljivostodnijela je pobjedu, a mozaik je ostao ne samo kao spomen, nego i znak zahvalnosti onome koji je darovao ciglu za gradnju crkve na Knežiji, utemeljio župu i povjerio je salezijancima.
1983. imenovan je kapelanom u župi Duha Svetoga u Staglišću i voditeljem gradnje crkve i pastoralnog centra. 1985-1992. upravitelj je te iste župe u kojoj je izgradio crkvu i župnu kuću.
Odradivši uspješno i taj posao, don Petar je poradio na otkupu prostora, uređenju i otvorenju nove crkve u naselju Vrbani, kasnije predanu Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Nakon kratkog permanentnog obrazovanja u Njemačkoj (1992-93), obavlja službu kapelana i vjeroučitelja u Policijskoj akademiji (1993-94.), i tu je, zalaganjem odgovornih iz Ministarstva unutarnjih poslova, u svega tri mjeseca podignuta crkva sv. Mihovila, zaštitnika kapelanije.
Kruna svih njegovih graditeljskih pothvata, ljubav i ponos svih branitelja i ljubitelja hrvatske slobode, jest zavjetna crkva u spomen poginulima za domovinu, po želji kardinala Kuharića, nazvana “Sveta Mati slobode“. Naslov preuzet iz Trsatskih litanija (iz 1560.) povezuje hrvatsku povijest i sadašnjost, kao zalog bolje, slobodne, budućnosti. Od prve ideje 1993. pa do svoje smrti (26. prosinca 2009.), don Petar je bio ne samo voditelj i koordinator gradnje nego i duša svih zbivanja povezanih uz ovo svetište, koje je odnedavno i župna crkva župe Duha Svetoga.
Don Petar, neumorni graditelj crkava i Crkve, jedinstvena je osoba na našim prostorima i u našoj povijesti, ne samo na crkvenom nego i na građanskom području.
Ponovimo. Don Petar je (sa svojim suradnicima) sagradio:
crkvu sv. Ane u Rudešu (zajedno s don N. Vuglecom)
crkvu Marije Pomoćnice u Splitu (zajedno s don M. Pavletićem)
crkvu Duha Svetoga u Zagrebu – Staglišće (zajedno s braćom salezijancima i suradnicima)
svetište Sv. Mati slobode u Zagrebu – Jarun (zajedno s braćom salezijancima i suradnicima)
otkupio je prostor i uredio ga za crkvu i pastoralni centar – Majka Crkve u Zagrebu – Vrbani
obnovio crkvu sv. Josipa u Rijeci, prilagodivši je novim liturgijskim propisima
obnovio crkvu Marije Pomoćnice u Zagrebu na Knežiji, s prekrasnim mozaicima
potaknuo izgradnju i sudjelovao s MUP-om u izgradnji crkve sv. Mihovila u PA
Tko je samo jednom u životu obnavljao ili gradio, samo jednu crkvu i/li jedan pastoralni centar, zna koje sve poteškoće i probleme mora svladati u pravno-administrativnom, građevnom, ekonomskom, organizacijskom, komunikacijskom, umjetničko-vizualnom i svakom drugom pogledu. A don Petar je graditelj (6) i obnovitelj (2) crkava, ukupno osam!
Don Petar dogojno-pastoralni djelatnik
Bio je ne samo jednodimenzionalni graditelj, graditelj crkava u doslovnom materijalnom smislu, nego i graditelj zajedništva, zajednice, Crkve kao vjerničkog naroda Božjeg, graditelj salezijanske zajednice i zajedništva. U toj se ulozi okušao kao mladi svećenik – bio je dvije godine školski savjetnik i profesor u salezijanskoj gimnaziji u Rijeci.
Don Petar je od 1977. do 1983. bio ravnatelj bogoslovne zajednice u Zagrebu na Knežiji. U obrascu kojim se predlaže imenovanje za ravnatelja, navodi se da “Petar uživa velik ugled kod braće“ i da je dobio najveći broj glasova. “Ima bogato pastoralno iskustvo i uvijek je dobronamjeran“. Makar nije sve njegova zasluga, već iz prve godine njegova ravnateljstva poteklo je šest mladomisnika. Don Petar ne odgaja stvarajući ukalupljene, jednoobrazne klišeje, nego pomaže razvoju svjesne i odgovorne osobe. Poštuje slobodu, ali zahtijeva i očekuje angažman i žar, polet, dinamiku.
Odgajajući druge i sam se usavršava, osobnim radom i studijem. Teško je naći nekog odgojno-pastoralnog djelatnika koji bi tako marno pratio teološku, filozofsku, sociološku, psihološku i drugu literaturu i to nastojao pretočiti u kršćansku poruku: s oltara u homiliji, u učionici u katehezi, u osobnim susretima, u bratskom razgovoru. On želi još više. Tako 1983. piše “pismo privatnog karaktera“ poglavarima u kojem izlaže svoju želju za “kratkom specijalizacijom za suvremeni župni pastoral“ navodeći da bi to “koristilo njemu i Provinciji.“ No ta se želja nije ostvarila tada, nego nekoliko godina kasnije, kad je napokon dobio malo predaha te 1992-93. otišao na permanentno obrazovanju u Benediktbeuern u Njemačkoj. Svoj osebujan stil propovijedanja i pisanja razvio je do prepoznatljivosti izričaja i gestâ koje su mnogima bile drage i oduševljavale ih, a neke (možda i zbog njihove nesposobnosti razumijevanja) zbunjivale dotle da su ga držali “revolucionarnim“, “premalo tradicionalnim“, previše “egzistencijalističkim“.
Doista, don Petar je znao govoriti “egzistencijalno“, tj. životno zainteresirano onome kome govori, životno važno ono što govori, interesantno načinom kako govori. Zbog toga je znao okupiti ljude različitih iskustava, usmjerenja i uvjerenja, društvenih, političkih, crkvenih i sa svima znao graditi djelo ljudskog “spasenja“, nacionalnog ponosa i autentičnog vjerničkog identiteta. Ono što je kod drugih ostalo fraza i opća tvrdnja, kod njega je dobivalo konkretan oblik i životno značenje. Najbolji primjer tomu je okupljanje velikog broja ljudi oko jednog projekta – izgradnje svetište Sv. Mati slobode, koje je u sebi utjelovilo svu ljubav i velikodušnost najrazličitijih ljudi i njihovih uvjerenja, a sve za opće dobro konkretnog čovjeka, narodnog, društvenog i crkvenog interesa.
1976-1982. Don Petar je provincijalni savjetnik koji “uživa velik ugled kod braće, ima bogato pastoralno iskustvo, uvijek je dobronamjeran“. I za drugi mandat se tvrdi da je “njegova prisutnost u Provincijalnom vijeću dragocjena i pozitivna“.
1985-1992. Don Petar je upravitelj župe Staglišće, a uz to:
1988-1992. ravnatelj je salezijanske zajednice u Staglišću. U preporuci za njegov izbor kaže se: “ima bogato iskustvo. Veoma je aktivan. Zna što hoće i uspijeva to postići. Zauzet je za zajednicu.“
1993-94. obavlja službu kapelana i vjeroučitelja u Policijskoj akademiji i tu je, uz zalaganje odgovornih iz Ministarstva unutarnjih poslova, osobito zamjenika ministra gosp. Zlatka Gledeca, u svega tri mjeseca podignuta crkva sv. Mihovila, zaštitnika kapelanije. Don Petar hodočasti s policajcima vjernicima u Lurd i na hodočašću, slušajući životne ispovijesti branitelja, moleći i plačući s njima (i sam sâm tome svjedok), rađa se misao o podizanju spomen crkve i svetišta u čast Gospi, najvjernijoj odvjetnici Hrvatske i zaštitnici naše slobode, koje bi čuvalo spomen svih poginulih za slobodu.
1993-2009. Don Petar pokreće inicijativu koja će postati njegovo životno djelo, radost i ponos braće salezijanaca i vjernika, a osobito hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. To je crkva, pastoralni i memorijalni centar Sv. Mati slobode. Petar je imenovan promicateljem i koordinatorom gradnje. U nju je uložio sve svoje snage i sposobnosti, svu svoju vjeru i ljubav do kraja života, pa i sam život. Svojim radom i žrtvom umješno je povezao vjernike, građane, dobrotvore, u Hrvatskoj i inozemstvu, tako da se može reći da je crkva Sv. Mati slobode, spomenik ljubavi i zahvalnosti svih branitelja i ljubitelja hrvatske slobode. Od prve ideje o gradnji crkve 1993. pa do svoje smrti, don Petar je ne samo voditelj izgradnje svetišta, nego i duša svega pastoralnog i duhovnog događanja.
Uz redovite oblike pastorala vrijedno je istaknuti tečajeve priprave za brak mladih parova, animiranje športske mladeži, duhovne obnove za branitelje i cijeli niz drugih pastoralnih aktivnosti.
Od 1994-2000. don Petar je zamjenik provincijala, član povjerenstva za salezijansku obitelj i župni pastoral (1997-2000), član provincijalnog ekonomskog povjerenstva (1997-2000).
1999. Don Petar je imenovan vojnim kapelanom s djelomičnim radnim vremenom (3 dana tjedno) u kapelaniji Sv. Obitelji – u vojarni Borongaj – za sve postrojbe i djelatnike vojarne.
U isto je vrijeme župni vikar u Jarunu, a od 1999-2005. i ravnatelj zajednice, u dva mandata.
Don Petar – patnik i vjernik
Uz sve napore pastoralnog rada i gradnje, don Petar nosi teški teret bolesti – leukemije koju je uspio prevladati zahvaljujući čvrstoj vjeri i velikoj pomoći medicinskog osoblja. Presađivanje koštane srži, brojne kemoterapije i drugi oblici medicinske pomoći, iscrpljivali su ga, ali nisu mu slomili volju za životom i radom. Štoviše, oporavio se i nakon bolesti, nekoliko godina nastavio je raditi i graditi s još većim žarom, kao da treba sustići izgubljeno vrijeme. Izražavao je zadovoljstvo i bio je ponosan kad je postavljen kenotaf, najprepoznatljiviji dio svetišta poginulim braniteljima, kao da je izvršio svoje “životno djelo“ pa sada kaže: neka drugi nastave, ja sam svoje odradio. Ali nastavio je neumorno i dalje raditi, sve do posljednjeg daha, dok ga ove godine nije pogodila druga teška i opaka bolest – karcinom unutarnjih organa, želuca i crijeva. Nakon operacije bori se nekoliko mjeseci, prolazeći razne terapije koje su ga često do kraja iscrpljivale, a u tom je periodu prebolio i plućnu emboliju. Tjelesno sav satrven, ali duhom i mentalno i dalje nesalomljiv. Na jedan upit kako se osjeća, reče: “Gospodin cijedi do kraja“. Dodao bih: “Gospodin cijedi do kraja vino u kalež boli kao žrtvu i prinos za spas svih onih za koje je u svojim molbama izražavao spremnost posvetiti se i žrtvovati za njihovo spasenje.“ Pa kad je krilo rada slomljeno, krilo molitve i patnje i dalje ga je nosilo. Bio je svjestan da su mnogi uz njega i da ga prate svojim molitvama.
I u tom razdoblju, pribijen na križ boli, u samoći i molitvi, ostao je čvrsto povezan s brojnim prijateljima, sa župnom zajednicom, s poslovima i pastoralnim aktivnostima. Živo se interesirao za sva događanja i nastojao u njima sudjelovati svojim savjetima i sugestijama. Tu je don Ante ravnatelj i župnik, a ponajprije brat i suradnik, bio veza između njegova privremenog boravišta kod obitelji u G. Vrapču (koja se sva predala za njegovu njegu), ili u bolnici, ili uz svoju crkvu Sv. Mati Slobode.
Preminuo je 26. prosinca 2009. u 72. godini života, 55. redovničkih zavjeta i 45. svećeništava.
Sv. misu zadušnicu u svetištu Sveta Mati Slobode na Jarunu predvodio vojni ordinarij biskup Juraj Jezerinac. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor, a riječ oproštaja od pokojnika izrekli su: Ante Ledić u ime Odbora za izgradnju svetišta SMS, Martina Marijanović u ime mladih, Petra Šimić u ime obitelji i rodbine i don Ivan Marijanović, provincijal, u ime Hrvatske salezijanske provincije. Nakon mise priređen je domjenak za rodbinu i uzvanike.
29. lipnja 2011. godine otkriven je reljef don Petra Šimića ispred zapadnog ulaza u crkvu. Nakon mise na kojoj su bili nazočni brojni vjernici rad akademskog kipara Krune Bošnjaka svečano je otkrio gradonačelnik Milan Bandić uz pomoć župnika i provincijala Hrvatske salezijanske provincije. Ističući rad i zalaganje don Petra Šimića u Salezijanskoj zajednici i Nadbiskupiji zagrebačkoj, gradonačelnik je napomenuo da je svojom osobnošću značajno obilježio kulturni, duhovni i društveni život našega grada.
