Gospođo Mustać Boja, jasna je poruka moja, pazimo se duginih boja
Dragi Hrvati i još draže Hrvatice,
Čitam ja nekidan da neka udruga ‘oće proturiti nekoju gej iz okej pedersku slikovnicu u diječje vrtiće kako bi se, napiso tamo neki novinarski neotesanac, povećala ljudska prava ljudstva. Koješta. To je samo krinka za pederizaciju društva i prirode. O jebemtinećuboga, pederska slikovnica u prstićima naše nevine dijece ne znači povećanje ljudskijeh prava, nego povećanje ljudskijeh strava. Strava i užasa, kojima svjedočimo neprestalno – 24 sata na dan svjedočimo k’o Mesić u Haagu tim stravima i užasima – k’o da smo pumpeća stanica za benzinu, a ne čovijeci i ženske glave.
Pogledajte, molim vas ljepo, ovi poražavajući statisteći podatak. Na prste đeteta koji je bacao petarde pa izgubio dva prsta, možeš izbrojati koliko obitelji u Dubrovniku ima deset i više djece. Ej kakva tragedija za grad pod Srđon! Lakše ćeš u Dubrovniku naći samostojeću kuću bez apartmana nego obitelj koja je kadra od svojijeh suverenijeh i legitimnijeh članova sa smijeh na licu sastaviti nogometnu momčad s izmjenama. Kako ovaj grad i ova država može dalje, pitam ja vas, ako se obitelji odlučuju za jedno ili dvoje djece? Jedno, dvoje, troje djece k’o nijedno. Moja prababa, pazi sad ovo, imala je dvanes muške djece i osam ženskijeh. Jadna moja prababa, pokoj joj duši, umrla je mlada od rada, a nikada, tačno tada, nije uspjela zapamtiti sva imena svoje dijece. Došla bi do Kate, prezime joj znate, a dalje ni mrtva. Nije to uopće važno što nije znala kako joj se sva dijeca zazovu po imenu, znam da je ta obitelj bila strašno sretna.
Nažalost, ove današnje obitelji sa samo dvoje djece u pravilu su nesretne, a često i razorene. Nerijetki su i nisu to nikako slučajni slučajevi (s daljnjom tendencijom daljeg rasta), da djeca, sebičnjaci jedni, napuštaju roditeljske domove i prije četrdesetog rođendana. U takvim razorenim obiteljima gdje ostavljeni roditelji imaju osamdeset i kusur godina – a djeca su ih već napustila, iako nisu navršila ni pola stoljeća života – istina i velika tragedija, ne čuje se više dječji žamor, nego je sada tim roditeljima više na pameti – mramor. Na groblju. Nije li to klasična ljudskeća tragedija?
Zbog pederskih slikovnica, tjelesnog, motorike, refleksa, kao i smrtonećih modernijeh bolešćina poput spirale, golduna, pilula i slično nalazimo se u katastrofalnoj situaciji u kojoj žena ostaje trudna isključivo kada se njoj prohtije, a ne društvu i državi. A znate li što će se dogoditi Hrvatskoj, ako ne bude imala dovoljno mlađarije? Neće u bliskijoj budućnosti ‘ko imati plaćati porez kako bi lažni branitelji dobivali mirovine, eto to će se dogoditi!
Zato apeliram na direktoricu dubrovačkih Dječjijeh vrtića, gospođu Boju Forza Milan Mustać da dobro razmisli o pederskoj slikovnici i uvrštenju iste u naše lektirske liste. Gospođo Mustać Boja, jasna je poruka moja, pazimo se duginih boja!
A vama, drage dubrovačke žene, savjetujem da se plodite poput vikend akcija u Plodinama. Ne bojte se podstanarskog života! Ne bojte se Župe dubrovačke! Nije Župa tako ružna kao što izgleda. Ne boj te se da kada budete podstanarke s četvero ili petero djece na više nikad nećete ići na zimovanje i ljetovanje, jer nećete. Ne budite sebične tuke, koje se za šesto dijete odlučuju tek nakon što im je Facebook grupa Pomoć za Dubrovčane već 72 puta organizovala humanitarnu pomoć.
Znam, nije lako, ali treba biti jak, k’o ona životinja jak, jer nam predstoji bitka. Nijedna bitka nije laka, a za obitelj se itekako vrijedi bitkiti. Moramo izdvojevati pobijedu, jer ako pederske slikovnice budu prihvaćene u vrtićima, to će biti tek početak.
Znate li što će onda uslijediti? Doći će neka druga udruga koja će nam prodavati zamagljena muda pod bubrege da nam djeca uče da su budizam, hinduizam, taoizam, islam i slične budalaštine, religije koje se ne razlikuju puno od kršćanstva i našega Isusa Krista. Novinarski neotesanci i VictorHugokomunistički bilmezi pisat će u tim slikovnicama iz budućnosti koje će nametati našoj dječici da će i takvi ljudi, ako su dobri i etični, moći biti spašeni, iako ne priznaju Isusa kao Božjeg sina kojeg je Marija vazda Djevica bezgrešno začela.
Kad smo već kod Marijine, Isusove i Josipove obitelji, valja kazati da je i Djevica Marija, svaka joj čast na trudu, trudovima i trudnoćama, imala masu djece. Bila je hrabra u rađanju, nije se, kao ove današnje ženturine, bojala odlaska u podstanare ni u Judeju, ni u Galileju, ni u Samariju, ni u Župu dubrovačku, ni na Osojnik…. Biblija spominje Isusovo četvero braće i još neke sestre, to je prava velika obitelj, kakvu mi danas u Hrvatskoj trebamo. Čekaj, ali ako je Isus imao ovoliko braće i sestara kako su začeti? Bezgrešno ili ipak Marija nije bila vazda Djevica…?
Malo sam se pogubio. Kako god. Ukratko, ne želim da mi moje dijete u vrtiću gleda pederske slikovnice. Da se shvatimo na krajnjem kraju i da svršimo jedni s drugima bez nedoumica – nemam ja protiv pedera ništa dok se nabijaju na potpornji stup u svoja četiri zida, ali molim ih ljepo da nosivi zid hrvatskog društva i potpornji stup naše države ostavu muško-ženskijem obiteljima. Obiteljima kakve su oduvijek trebale biti i kakve bi zauvijek trebale biti.
Bez motorike i refleksa.
Maro Marušić, tata-Juan Mata iz Dubrovnika