Hip_Urednik
Povodom obilježavanja 70 godina igranja rukometa u Ljubuškom, portal Bolji Ljubuški u idućem razdoblju donosit će niz zanimljivih priča iz monografije Ljubuška rukometna priča, čiji je autor dugogodišnji sportski novinar i urednik Nikica Šiljeg. Riječ je o vrijednom djelu koje na poseban način čuva uspomene na početke, razvoj i najsjajnije trenutke ljubuškog rukometa.
Kroz tekstove koje ćemo objavljivati prisjetit ćemo se ljudi i događaja koji su obilježili stvaranje jedne velike sportske priče. Jedna od tema vodi nas upravo na same početke te otkriva kada je u Ljubuškom odigrana prva javna rukometna utakmica.
Autor: Nikica Šiljeg / monografija Ljubuška rukometna priča
Najvažnija rukometna, pa i šira društvena vijest i ne samo za ovu godinu, već i za mnogo duže vremensko razdoblje, bila je ona objavljena u mostarskom, regionalnom tjedniku „Sloboda“ od 21. 2. 1957. godine (četvrtak), a pod naslovom „Prva rukometna utakmica u Ljubuškom“. S obzirom na to kako su novine izlazile četvrtkom, a u vijesti se govori o tome kao su „u nedjelju u Ljubuškom gostovale odbojkaška i rukometna ekipa Željezničke industrijske škole iz Sarajeva, a na poziv osnovne organizacije ljubuške Više gimnazije“, može se zaključiti kako je navedena prva javna rukometna utakmica u našem gradu odigrana u nedjelju, 17. veljače 1957. godine.
Potkrjepljuje to i sljedeći navod iz istog teksta koji kaže: „Utakmica u malom rukometu je bila prva javna rukometna utakmica u Ljubuškom, na kojoj je po prvi puta nastupila i jedna ljubuška rukometna ekipa“. Dakle, što se tiče Ljubušaka i ljubuških sastava, zasigurno prva, ali postavlja se i pitanje nije li možda i prije ove utakmice bilo nekih utakmica demonstracijskog karaktera u kojima su eventualno igrali sastavi izvan Ljubuškog? Moguće?
No, nama je i ova vijest iz „Slobode“ posve dostatna za konstataciju kako se ova utakmica slobodno može smatrati kao službeni početak igranja rukometa u Ljubuškom. I kao što kaže i autor članka, dopisnik mostarskog lista iz Ljubuškog Ćamil Krehić, „Rezultat u krajnjoj liniji nije važan“ (valja, ipak evidentirati kako su gosti zasluženo pobijedili rezultatom 21:7, poluvrijeme 13:2), već je „od mnogo veće važnosti činjenica da se ovaj sport može u Ljubuškom gajiti i da bi on u kratkom roku stekao brojne pristalice i simpatizere“.
Krehić nastavlja…“O tome najbolje govori primjer, da je rukometni susret i pored toga što se igrao prije podne i što je slabo reklamiran, sa interesovanjem posmatralo nekoliko stotina građana“. U svakom slučaju, Krehićeve riječi danas djeluju skoro proročanski i ispada kako je novinar iz daleke 1957. godine vidio što će se događati kasnijih godina i u kojem će smjeru otići razvoj i napredak rukometa u našem gradu.
Spomenutu utakmicu spominje i Veid Delalić u prvom od dva nastavka knjige „Ispod zaborava – sjećanja iz ljubuškog kraja“, referirajući se na prisjećanja jednog od igrača iz prve generacije ljubuških rukometaša Hajrudina „Rude“ Bećirovića. U pripremama za pisanje ove monografije i sam sam razgovarao sa „Rudom“ i on mi je potvrdio kako je i on čuo „da je utakmicu dogovorio neki Rafo Dedić, porijeklom s Humca, koji je živio u Sarajevu“.
Želeći potvrditi ili opovrgnuti „Rudinu“ priču uspio sam doći do svjedoka iz tog vremena, do Vlade Mucića, nekadašnjeg Sarajlije, a sada u poodmakloj dobi stanovnika rodnog Humca. Po Vladinoj izjavi, priča je vjerodostojna, ali s napomenom kako posrednik u organizaciji ove utakmice nije bio Rafo Dedić, već njegov rođak pokojni Rafo Mucić, inače učenik ŽIS-a iz Sarajeva. Bilo kako bilo, ne bi bilo ništa manje logično da je i sam Ivica Boto, kao trener i učitelj naših prvih rukometaša, a kao sarajevski student imao kolegijalne veze i poznanstva koje su mu mogle pomoći u organizaciji ove utakmice.
Ostalih vijesti iz ove godine vezanih uz ljubuški rukomet nisam pronašao, ali vrijedi zabilježiti nekoliko onih iz užeg i šireg sportskog i osobito rukometnog okruženja, a koje su opet na svoj način utjecale i na razvoj rukometa u Ljubuškom. Tako, vijest o održavanju Skupštine RS BiH iz veljače 1957. godine ističe kako je protekle, 1956. godine u Bosni i Hercegovini bilo 15-ak rukometnih klubova sa 150 članova, 48 sudaca i trenera, te 22 instruktora rukometa.
Zanimljiva je i vijest o osnivanju Rukometnog odbora pri Sreskom savezu sportova u Mostaru, a također i izvješće s utakmice odigrane u Mostaru, između gradske reprezentacije (činili su je igrači iz nekoliko mostarskih sastava, Veleža, Partizana, Gimnazijalca…) i favoriziranog sastava sarajevske Bosne završene iznenađujućim neodlučenim rezultatom 15:15.
Vrijedi istaknuti kako je i ove godine odigrano prvenstvo BiH turnirskim načinom i uz sudjelovanje ukupno sedamdeset i osam sastava u obje konkurencije. Prvo po srezovima (kotarevima), pa onda na četiri polufinalna turnira (u Sarajevu, Zenici, Travniku i Goraždu), a potom i završnica u kojoj je banjalučki Borac postao prvak BiH kod rukometaša, a sarajevska Mlada Bosna kod rukometašica. Za nas u Hercegovini je osobito zanimljivo kako je čapljinski Borac, iako nije sudjelovao na sreskom prvenstvu u Mostaru izravno otišao na polufinalni turnir u Sarajevo (ispali od domaće Mlade Bosne rezultatom 38:15) ?
