Splitskih korijena, Darko Pervan rođen je u Zagrebu prije 71 godinu, ali je sa svojih osam završio u Švedskoj, jer se njegov otac, vrhunskih trener plivanja, tada odazvao pozivu njihova olimpijskog tima. Završio je strojarstvo, magistrirao ekonomiju, izmislio laminat te patentirao oko 2000 inovacija vezanih za drvnu industriju, odnosno proizvodnju podnih obloga te u više od 200 zemalja prodao licence. “Pervanovo invest” naziv je njegove švedske grupacije s godišnjim prometom od oko milijardu kuna u sklopu koje djeluje Valinge Innovation. Ona zapošljava 130 stručnjaka, doktora znanosti iz raznih područja, koji se bave samo istraživanjem i razvojem segmenata industrije podnih obloga.
Kupio pogone od Joze Kalema
Pervan je na hrvatsko tržište ušao prije 14 godina, ali ne sa svojim “core businessom”, već je odlučio ulagati u nekretnine i turizam. Do sada je na širem dubrovačkom području uložio oko 460 milijuna kuna u zapuštene ljetnikovce, dvorce, hotele, apartmane te od njih napravio luksuzna odmarališta. Prije četiri godine odlučio je ne živjeti samo od intelektualnog vlasništva već ga primijeniti u direktnoj proizvodnji. Započeo je s proizvodnjom Woodure i Nadure, drvenim oblogama koje su dugotrajnije i ljepše, a istovremeno jeftinije od klasičnog parketa ili keramičkih pločica s jamstvom od čak 25 godina. Iz švedske tvornice planira pokriti sjeverniji dio Europe, zemlje Skandinavije i Beneluxa i Njemačku, a za sve ostale tražio je lokacije u Hrvatskoj i našao ih u Ogulinu i Bjelovaru.
Pogone u ta dva grada kupio je od riječkog tajkuna Joze Kalema koji je u svojem Tehnodrvu objedinio pogone posrnule bjelovarske Česme te ogulinskog PM Lignuma generala Pavla Miljavca, koji se nije uspio othrvati globalnoj krizi i nepovoljnom kreditu u “švicarcima”, i nazvao ih Bjelin (izvedenice od Ogulina i Bjelovara). Koliko je Pervan platio Kalemu nije poznato, ali se barata svotom od oko 40 milijuna eura uloženih u tvornice te dodatnih investicija koje su uslijedile u modernizaciju i reorganizaciju poslovanja. No, ovo je tek početak priče. Početkom ove godine u ogulinskoj poduzetničkoj zoni kupili su od grada Ogulina 22 hektara zemljišta na kojemu će niknuti novi pogoni za 500 ljudi (koliko ih sada već radi u Bjelovaru i Ogulinu). U gradski proračun su uplatili 13,2 milijuna kuna, no kad zaposle prvih 50 ljudi vraća im se 11,7 milijuna kuna, jer Grad je odlučio svakom investitoru koji zaposli barem 50 Ogulinaca vratiti sedam od osam eura plaćenog kvadrata zemljišta. Kompanija je već započela pregovore oko otkupa još 13 hektara susjednog zemljišta u zoni, čime će postati vlasnikom gotovo 40 posto zemljišta gradske Poduzetničke zone.
Ono što je specifično u poslovnoj filozofiji moćnog švedskog ulagača jest da se ne razmeće političkim utjecajem, ne čeka ničija jamstva niti mu trebaju nečije bankovne garancije. Svaka od 800 milijuna uloženih kuna u Hrvatskoj do sada je isplaćena u gotovini. Na ogulinskom području napravili su pravu pomutnju na tržištu rada, toliku da su poslodavci, što obrtnici, što mali poduzetnici, vrlo otvoreno počeli moliti političke strukture, pa i same investitore, da malo smanje plaće svojim radnicima, jer su k njima počeli odlaziti svi radnici. Štoviše, neki obrtnici koji su jedva spajali kraj s krajem jedva su dočekali da ugase svoje pogone te stanu za strojeve švedskog gazde. Njegov generalni menadžer za Hrvatsku Stjepan Vojinić (41), koji živi na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Ogulin-Bjelovar-Švedska, ispričao nam je s kakvim su se izazovima i sami morali suočiti.
Robert Fajt / HANZA MEDIA
Želimo pokazati ljudski odnos prema zaposlenicima, kaže generalni menadžer za Hrvatsku Stjepan Vojinić (41), koji živi na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Ogulin-Bjelovar-Švedska
Neviđen pritisak na poslove
– Napravili smo investicijski plan za buduće pogone. Ako smo spremni uložiti 200 ili 250 milijuna eura u desetogodišnjem investicijskom ciklusu, ne možemo ne ulagati u ljude. Ne možemo imati radnika koji radi za 2700 kuna jer za taj novac ne može prehraniti obitelj niti školovati svoju djecu. On u tom slučaju mora raditi još nešto, a mi onda imamo umornog i nemotiviranog radnika. Osim toga, sam znak da radnik koji mjesečno zaradi 2700 kuna a radi za strojem koji vrijedi 10 milijuna kuna pokazuje da tu nešto ne valja. Prvi potez prvoga dana nam je bio da radnicima podignemo plaću za 40 posto. To, dakle, nije bilo uvjetovano ničime, naprimjer, ako se dogodi ovo tebi raste plaća. Odmah povišica, isplatili smo i božićnicu od 2500 kuna. Evo, sada od 1. siječnja plaća je rasla za još 10 posto, a cilj nam je sve to udvostručiti. Želimo pokazati ljudski odnos i maksimalnu empatiju prema zaposlenicima, skrbimo o njima u slučaju bolesti. Ukratko, krajnji cilj jest profit, ali profit u našem slučaju jest prvenstveno mjerna jedinica za uspješnost, a ne bogaćenje i novac u kojemu će uživati vlasnik i njegov menadžment – priča nam direktor Vojinić.
Moli da ne napišemo da je radnicima išta dano, već da su zaslužili svaku kunu, jer su ljudski odnos poslodavca prema njima, vratili profesionalnim odnosom prema poslu.
– U sezoni branja kupusa i krumpira, nekada je ovdje bila visoka stopa bolovanja, svi možemo pretpostaviti zašto. Otkako smo mi preuzeli tvornicu, na bolovanje ide samo onaj tko je bolestan, ljudi su motivirani i sve nam se na kraju vraća kroz njihov učinak – kaže Vojinić.
Nakon što se sve ovo pročulo Ogulinom, pritisak ljudi koji su kod njih poželjeli raditi, kaže direktor Vojinić, bio je neviđen.
– Svjestan sam da je drugim poslodavcima u gradu bilo teško, jer smo ih podizanjem plaća na neki način ugrozili, jer su si oni složili poslovanje na bruto plaćama koje mogu podnijeti. Ako im ljudi odlaze, osuđeni su na negativnu selekciju, što stvara problem. Niti na jednom polju mi u ovom gradu ne želimo biti problem, pa tako ni u ovom slučaju. Zato smo odlučili i usvojili strategiju koju već provodimo da će svaki novi zaposlenik biti isključivo s burze rada, nikako ne od nekoga od poslodavaca iz grada – pojašnjava nam direktor odluku koja je vjerojatno nedoživljena u hrvatskim poslovnim krugovima.
Na ogulinskoj burzi uskoro bi moglo ponestati kadrova, ako ne “manualnih”, onda sasvim sigurno stručnih.
– Svjesni smo da nema stručnih ljudi za ovakvu vrstu proizvodnje. Idealno bi bilo privući inženjere strojarstva, elektrotehnike te IT stručnjake koje ćemo mi dalje usavršavati. Do sada smo već 12 tura poslali na učenje u Švedsku, na dvomjesečne edukacijske programe. Ako ih nema u Ogulinu, bit će ih u Karlovcu, Zagrebu i Rijeci. To su bazeni velikih stručnjaka koji obrazovno ni na koji način ne zaostaju za stručnjacima iz bilo kojeg dijela Europe. Oni će morati biti spremni na neka odricanja, za koja će, dakako, biti plaćeni – priča Vojinić.
Robert Fajt / HANZA MEDIA
Zemljište na kojem će se graditi nova tvornica
Ja kamiondžija, i moj otac bio
Žele biti fer partner i prema lokalnoj upravi. Zato su, kaže, kupili zemljište u Zoni, izvan grada, iako su na svojoj parceli u gradu imali 15 hektara zemljišta.
– No, gradske prometnice to ne bi podnijele. Mi ćemo imati dnevno oko 500 tegljača, što bi značajno smanjilo kvalitetu života u gradu, a mi to ne želimo. Zato smo već sada započeli razgovore o gradnji obilaznice – napominje Vojinić. On je zadovoljan kako su kompaniju prihvatili u Ogulinu i nema tako loše mišljenje o hrvatskoj birokraciji i investicijskoj klimi. – Sve radimo svojim novcem i nismo osuđeni na političare. No, političari nam ni ne bi trebali trebati. Oni su tu samo da stvore zakonske okvire po kojima ćemo se svi mi ponašati, a ne netko tko će nekome pomoći ili odmoći. Zato želimo promijeniti pristup u poslovanju s dobavljačima i Hrvatskim šumama. Nije točno da se u Hrvatsku ne isplati ulagati, ali treba biti strpljiv kao što strpljiv treba biti i drugdje u svijetu. Nigdje se građevinska dozvola ne dobije za sedam dana niti se u tom periodu mogu riješiti imovinsko-pravni odnosi. Imamo gospodarsku klimu koja vlada u većini europskih zemalja. Jedini problem vidim što je država previše prisutna u gospodarstvu. Izašli smo iz socijalističke planske privrede, a od tog socijalizma zadržali – plansku privredu. Hrvatske šume su tipičan primjer – smatra direktor Vojinić.
Do 2027. godine, kada bi trebao završiti njihov investicijski ciklus, u Bjelovaru će niknuti tvornica furnira, a u Ogulinu pogoni za spajanje furnira i logistički centar, te u novom pogonu u Zoni ukupno tri linije, odnosno hale za proizvodnju linije Woodura i Nadura te HDF ploča. S pogonom za proizvodnju troslojnog parketa koja je sada u funkciji tako bi ostvarili integriranu proizvodnju svih sastojaka i elemenata. Odnosno, jedino od sirovina što bi ulazilo od njihove pogone bili bi trupci kao sirovina, a izlazili bi proizvodi vrhunske svjetske kvalitete. Ako u Hrvatskim šumama ne bude dovoljno sirovina, snalazit će se na tržištu, spremni su čak i na uvoz.
Robert Fajt / HANZA MEDIA
Izašli smo iz socijalističke planske privrede, a zadržali – plansku privredu, kaže Vojinić
Prvo ulaganje trebao biti Vukovar
– Planiramo proizvodnju ukupno 25 milijuna kvadrata podnih obloga godišnje, od toga dva milijuna troslojnog parketa, a sve ostalo Woodure i Nadure, koji su proizvodi budućnosti. U ovom trenutku ukupna hrvatska proizvodnja godišnje iznosi 2,5 milijuna kvadrata, što znači da ćemo udeseterostručiti nacionalnu proizvodnju. Isto toliko planiramo proizvoditi u Švedskoj, te će ove dvije zemlje podijeliti europsko tržište podnih obloga. Na isti način kako smo ušli na hrvatsko tržište upravo ulazimo na tržište Sjeverne Amerike. Za sada ne mogu otkrivati detalje, jer smo u pregovorima, ali mogu reći da ćemo graditi pogone u jednoj od zemalja na jugu. Ostala tržišta, prvenstveno Azije te Južne Amerike pokrit ćemo prodajom licencija, na taj način već smo prisutni u Kini, Indiji, Južnoj Koreji te zemljama Južne Amerike – otkriva Vojinić.
Prva opcija ulaganja u Hrvatsku bila je Vukovar. Iako grad na Dunavu za njih nije imao nikakvu stratešku vrijednost, vlasnik Darko Pervan iz emotivnih i patriotskih razloga na karti Hrvatske izabrao je baš Vukovar.
– Kao poslije u Ogulin, i tamo smo došli ne tražeći ništa. Dakako, ne možemo graditi u oblacima, sve što nam je trebalo jest zemlja koju bismo mogli kupiti. Poslali smo pismo namjere svima, čak smo i zemlju pronašli, 300.000 kvadrata zemljišta obraslog u korov u sklopu Borova. Trebao je samo netko donijeti odluku da nam se proda, po tržišnoj cijeni, dakako. No, ništa se nije dogodilo. – prisjeća se Vojinić.
Ni Ogulin i Bjelovar nisu izabrani slučajno, no ovaj puta investitori su se vodili isključivo poslovnim razlozima. – Ogulin nam je ključan pa ga nikako nismo izabrali slučajno. Autocesta nam je udaljena jedan kilometar, željeznička stanica nam je tu ispod prozora, luke Bakar i Rijeka su na sat vožnje, a Zagreb isto, samo na drugu stranu. Bjelovar ništa lošije ne stoji, mađarska granica je na šezdesetak kilometara, Zagreb isto na sat vožnje – zaključuje direktor Stjepan Vojinić.
