Godišnji odmori za brojne pripadnike dijaspore iz Bosne i Hercegovine i zemalja regije, koji žive i rade u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji ili Švicarskoj, često se pretvore u znatno skuplje iskustvo od prvobitnog plana. Iako mjesecima iščekivani, dolazak kući nerijetko pokreće lavinu neplaniranih troškova, od poklona i porodičnih okupljanja do čestog preuzimanja računa uz dobro poznatu rečenicu: „Pusti, ja ću platiti.“ Ovaj fenomen skrivenih troškova, koji mnogima stvara finansijski pritisak, detaljno je opisao austrijski magazin KOSMO.
Troškovi počinju mnogo prije samog dolaska na odredište. Putovanje kući podrazumijeva značajne izdatke za gorivo, cestarine, vinjete te hranu i piće na usputnim odmorištima. Porodice s djecom dobro su upoznate i s dodatnim, neplaniranim pauzama i kupovinom grickalica ili pića na benzinskim stanicama, što dodatno opterećuje budžet.
Međutim, po dolasku na odredište, potrošnja se često tek ubrzava. Posjeta porodici gotovo je tradicionalno povezana s punim automobilom poklona. Parfemi za tetke, odjeća za djecu, slatkiši, kafa i razne sitnice kupuju se prije polaska, jer se mnogima čini neugodno doći “praznih ruku” nakon godinu dana. Zanimljivo je da se slična priča ponavlja i pri povratku, kada se automobil, koji je stigao pun poklona prema Balkanu, vraća prema zapadnoj Evropi ispunjen domaćom hranom, zimnicom i drugim stvarima koje porodica insistira poslati. Godišnji odmor tako rijetko ostaje samo turističko putovanje; on je prije svega intenzivan porodični posjet.
Magazin KOSMO posebno izdvaja i fenomen o kojem se mnogo govori u dijaspori, ali rijetko otvoreno – očekivanje da osoba koja živi u inozemstvu ima više novca. Činjenica da se u Austriji ili Njemačkoj također plaćaju visoke stanarine, krediti, osiguranja, režije i svakodnevni troškovi života često ostaje po strani. Stoga osoba iz inozemstva vrlo brzo postaje ona koja plaća račun u restoranu, časti cijeli stol kafom ili se od nje očekuje izdašniji poklon. Iako ih niko direktno ne prisiljava, mnogi sami žele počastiti porodicu i prijatelje, budući da ih viđaju svega nekoliko puta godišnje.
Problem nastaje kada se desetine malih računa zbroje. Jedna kafa za cijelo društvo, drugi dan ručak s rodbinom, zatim roštilj s prijateljima, svadba, rođendan, izlet i još nekoliko večera – iznosi koji pojedinačno ne izgledaju veliki, tokom dvije ili tri sedmice mogu postati ozbiljan dio kućnog budžeta.
Također, nije sve moguće pripisati očekivanjima rodbine. Na godišnjem odmoru većina ljudi jednostavno troši drugačije nego kod kuće. Češće se odlazi u restorane, gotovo svakog dana se sastaje s nekim, naručuje se još jedna tura i lakše se kaže: „Jednom godišnje smo ovdje.“ Dok bi osoba u Austriji možda dva puta razmislila hoće li običnim radnim danom večerati u restoranu, tokom odmora joj nije neobično spontano pozvati desetak članova porodice ili prijatelja na večeru. I tada se ponovno pojavljuje možda najskuplja rečenica ljetnog odmora: „Pusti, ja ću.“
Nakon povratka u Austriju slijedi povratak u svakodnevicu, a za neke i neugodno iznenađenje kada otvore bankovnu aplikaciju i pogledaju koliko je nekoliko sedmica odmora zapravo koštalo. Tada često padne odluka da će „sljedeće godine biti drugačije.“ Međutim, kada dođe novo ljeto, ponovno se okupi porodica, konobar donese račun, a nekoliko ruku istovremeno krene prema njemu. Upravo zato ovaj običaj tako dobro poznaje dijaspora iz BiH i regije – na troškove se poslije žale, ali zajedničke dane s porodicom i prijateljima mnogi ipak ne bi mijenjali ni za što.













