Hip_Urednik
Hercegovački franjevac fra Marin Mikulić nedavno je na Facebooku objavio status koji je izazvao pažnju, kritički se osvrćući na duboki raskorak između deklarirane religioznosti i svakodnevnog ponašanja u Hercegovini. Pod naslovom „Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?”, fra Marin otvoreno problematizira oslanjanje na veze, nepravdu i licemjerje, ističući da mladi često pokazuju veću poštenost i samokritičnost od odraslih, od kojih traže konkretan životni primjer, a ne prazne riječi.
U svojoj objavi, fra Mikulić konstatira da se u Hercegovini čovjek lako prepoznaje kao vjernik – križevi su na zidovima, krunice u rukama, nedjeljom se ide na misu, hodočasti se, poste se petci, a djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. Obitelji govore o Bogu, Gospi i svetinjama, dok su crkve, kapelice, procesije i zavjeti dio svakodnevice. Međutim, postavlja se neugodno pitanje: ako je Bog toliko prisutan, gdje se to vidi u našem životu? On naglašava da problem nije u vanjskim simbolima, već u tome što se vjera razdvojila od života, pa smo u crkvi vjernici, a na poslu “snalažljivi”, u politici “realni”, a prema rodbini “svoji”.
Franjevac ističe da kršćanin treba biti dosljedan – ako je kršćanin u crkvi, mora biti kršćanin i na poslu, pri donošenju odluka o poštenju ili pri pomoći drugima. Prava vjera, tvrdi, očituje se u odnosu prema onima koji nam ništa ne mogu dati. To uključuje pošteno plaćanje radnika bez iskorištavanja, odbijanje podmićivanja, prihvaćanje sposobnosti umjesto veza, te činjenje dobra bez očekivanja protuusluge. U društvu se, primjećuje, normaliziralo potezanje veza, podmetanje, potplaćivanje, varanje te opravdavanje nepravde ako je ona korisna.
Posebno se osvrnuo na mlade, izražavajući mišljenje da su često bolji od odraslih. Kroz rad s mladima, fra Marin je susreo mnoge koji su ga iznenadili iskrenošću, spremnošću na preispitivanje i željom za osobnim rastom. Mladi, prema njegovim riječima, odbijaju prihvaćati rečenice poput “Tako se to uvijek radilo”, ne smatraju normalnim završavanje stvari preko veze i žele biti bolji od onoga što su vidjeli. On smatra da odrasli često guše tu želju za preispitivanjem, nazivajući mlade naivnima, dok su zapravo odrasli ti koji su postali previše “pokvareni” da bi vjerovali u pošten život.
Zaključno, fra Mikulić poziva odrasle da prestanu pitati kakva su nam djeca, već da se zapitaju kakvi su oni sami. Mladi, kaže, ne trebaju još jednu generaciju koja će im govoriti da idu u crkvu, već trebaju vidjeti odrasle koji žive ono što govore. Potreban im je primjer roditelja koji ne lažu, očeva koji ne hvale “sređivanje”, majki koje ne ogovaraju, te odraslih koji ne pokazuju da uspijevaju bezobrazni, lukavi i povezani. On zaključuje da Hercegovina ima mnogo vjerskih običaja, ali premalo obraćenja, previše riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Prava vjera, poručuje, počinje onda kada nas nitko ne gleda, a ključno pitanje za svakog vjernika je bi li Bog, gledajući samo djela, a ne riječi, prepoznao vjernika u njemu.
