Hip_Urednik
Tako svoj prvi dan škole pamti Renata Lujo, koja je u prvi razred krenula davne 1972. godine.
„Bila sam sretna što ću krenuti u prvi razred, što imam nove knjige i, primjerice, nove sandale. Ujutro bi nas mama probudila, ja bih se sredila i obukla za školu i bila sretna što idem“, prisjeća se Renata.
Prvi dan nije počinjao dugim roditeljskim ispraćajem. Djeca bi se okupila u selu i zajedno krenula prema školi.
„Nitko nas nije vodio. Roditelji nisu išli prvi dan s nama u školu. Sva djeca skupila bi se u selu i zajedno bismo krenuli“, priča Renata.
U školu se tada išlo u plavim kutama, a knjige su se nosile već prvoga dana. Škola je bila organizirana drugačije nego danas , u jednoj smjeni išli su prvi i drugi razred, a u drugoj treći i četvrti.
Učiteljica, nova lica i malo straha
Kad su stigli pred školu, čekala ih je učiteljica. Iako su se djeca uglavnom međusobno poznavala, ulazak u učionicu ipak je nosio određenu dozu nesigurnosti.
„Kad smo ušli, svi smo bili malo prestrašeni. Gledali smo jedni u druge, iako smo se poznavali. Bili smo ushićeni, ali nismo znali kako se ponašati“, govori Renata.
Učiteljica ih je dočekala, predstavila se i pozvala da sjednu. Za djecu koja su tek zakoračila u školski svijet, i to je bio događaj.
„Mi smo u nju gledali kao u Boga. Nismo znali što se od nas očekuje ni kako se ponašati“, prisjeća se kroz smijeh.
A prvi školski dan ipak nije prošao samo u sjedenju i upoznavanju. Nakon nastave djeca su izašla u školsko dvorište, gdje su igrali graničara.
Kući su se, kaže Renata, vratili sretni i veseli.
Nije se birala torba, ali se biralo veselje
Danas djeca prije škole često biraju između brojnih modela torbi, tenisica, pernica i školskog pribora. Renata se prisjeća vremena kada takvog izbora jednostavno nije bilo.
„Torbu nismo birali. Mama bi otišla i kupila je“.
Upravo u tim malim detaljima vidi razliku između tadašnjeg i današnjeg školskog početka. Bilo je manje stvari, manje izbora i, čini se, manje kompliciranja oko samog početka škole.
Prvi školski dan 1972. godine nije zahtijevao savršenu torbu, fotografije za uspomenu ni roditeljsko praćenje svakog koraka. Bile su dovoljne nove knjige, plava kuta, nove sandale, grupa djece i malo treme pred učiteljicom. I, naravno, igra graničara za kraj prvog dana.
Foto: naša novinarka i “prvoškolka” danas
