Ubijedili su nas da je luksuz izaći bar jednom mjesečno s obitelji na ručak. Ubijedili su nas da je normalno trpiti, nemati, zajmati, biti kronično željan svega.
Ubijedili su nas da je luksuz otići s obitelji na ljetovanje, i to na rate. Ubijedili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u obitelji koje jeseni kupiti nove.
Postali smo nacija gojazna od tijesta i bijelog kruha, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo da priuštimo stoti dio normalnih stvari koje bismo željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, kronično nesretni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto.
Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i ubjeđuje da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok lešinarima plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo ‘Hoćemo bolje!’, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka sretnijem životu, već straha od veće nesreće. Sramno nazivaju minimalcem najnižu plaću u ovom dijelu svijeta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti. Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta.
Naši su radnici najobespravljeniji u Europi. Nemaju para da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na ogrijevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda oboljevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vrijeme se cijena rada podiže za tri-četiri konvertibilne marke. Ubijedili su nas da je i to normalno i da tako treba.
Ponizili su nam roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skaypa, jer je iz ove zemlje pobjegao svako tko je mogao. Djeca nam odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drukčije ne znaju. Za razliku od obitelji u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa djecom za praznike negdje otputujete, da vam djeca upoznaju i drukčije kulture, obiđu znamenitosti iz školskih udžbenika.
