Danas na dan kada su ovom zemljom vladali i Sotona i Šeitan Bošnjaci govore o Ahmićima a Hrvati o Trusini.
Da se pare nisu davale nekakvim Brkanima i sarajevskim nevladinim organizacijama koji nisu izišli iz Sarajeva, nego da se radila autentična pomirba danas bi bilo obrnuto.
Hrvatska mladost bi danas palila svijeće, plakala i klečala u Ahmićima a Bošnjaci u Trusini.
U svemu ovome najgori je potpuni izostanak ljudske empatije. Prema drugom čovjeku. Prema djetetu koje je danas trebalo rasti s nama. A ne raste.
Kao da su ubijani miševi a ne ljudi.
Samo mržnja. Podsjećanje jednih i drugih samo na svoje. Podsjećanje kao prijetnja. “Da se ne zaboravi, i nikad ne oprosti”. Jer mržnja to smo mi.
Naši mrtvi nas se stide. O da, naši mrtvi itekako nas se stide.
